Još sam nešto naučila zadnjih nekoliko tjedana, zaista nemojte nikada reći „ja to ne bih nikada“ jer kad tako razmišljate, majka priroda ili nebeske sile, poslože stvari baš tako, da odjednom sve što ne bi htjeli nikada, postane tako slasno i primamljivo da se sami sebi čudite i pitate „kako je to moguće“. Sve je moguće i ništa nije nemoguće. Vjerujete li da u životu sve što nam se događa ima svoj razlog, da svako pitanje ima svoj odgovor? Ja vjerujem. Ne znam jeste li ikada pročitali knjigu „Tajna“, ali ako niste, učinite to. Nije ona neko otkriće, niti otkriva veliku životnu tajnu kako se obogatiti u 5 koraka, ona zapravo potiče da razmislite o tome kako i zašto nam se dešavaju neke stvari u životu i kako mi svojom energijom, bilo negativnom ili pozitivnom, utječemo na vlastiti život. I ma koliko vam se ta knjiga činila još jednim ispraznim američkim bestsellerom, ja sam u njoj našla neke odgovore, zapravo potvrdila mi je nešto što sam oduvijek primjećivala, ali nisam o tome previše razmišljala. Cijela tajna je u tome da kad nešto zaista jako želite, i kad svojom energijom odašiljete tu poruku u svemir, to vam se iz svemira vrati i želja vam se ostvari. Nema točnog odgovora kad će vam se to dogoditi, ali će vam se dogoditi, samo treba nešto dovoljno htjeti i ne odustajati. Nemojte samo razmišljati o tome da dobijete milijunski zgoditak na lotu, jer poanta knjige nije u tome. Ali kad vam se neka želja ostvari, vjerujte mi da je to ravno milijunskom dobitku. Tako se i meni dogodilo nešto što mi je zadnjih par tjedana promjenilo život za novih 180 stupnjeva. I to onako, kad sam se najmanje nadala, ali ta misao mi je bila prisutna u glavi svakodnevno. I onda me oborilo, u jedno popodne, u trenutku, nisam znala u što srljam, ali me neka intuicija i viša sila vodila, bez puno mozganja . Nisam imala nikakva očekivanja, niti planove. To je jedan od onih trenutaka, kad si totalno iracionalan i prepušten vremenu. Misliš kako si upravo dobio srećku na lotu. Eto, zato ja volim svoj život! Ta mogućnost da ti se događaju neke sasvim neplanirane stvari, ta nepredvidljivost života, zapravo je moja droga. A zna biti i zajebano. Nekako, život je „pelin i med“ , ali na to sam navikla.
Prije par godina, kada sam ozbiljno započela svoju transformaciju, fizičku i psihićku, obećala sam sebi da ću se nagraditi onog trenutka kada dosegnem zadani cilj. Nisam žurila, znala sam da će mi trebati vremena i strpljenja da dođem do onoga što sam u svojoj glavi zamislila. I prije mjesec dana, nagradila sam se - tetovažom. Znam, sad ćete me razapinjat s mišljenjima o tome kako je to grozno, kako vi to ne bi učinile, kako će mi ta tatovaža biti grozna kad ostarim… itd. Ali mene vam uopće nije briga za vaše mišljenje jer sam ja to već u svojoj glavi mnogo puta pretumbala , nije to odluka koju sam donijela preko noći, nego sam mnogo razmišljala o tome. Dakle, napravila sam je kao nagradu za uloženi trud, kao podsjetnik na jedno razdoblje transformacije, da mi bude veliki motiv za dalje, da bude lijepa, sexy i da nosi svoju poruku. I velika je, ali je meni užasno sexy, pravo malo umjetničko djelo, Feniks-simbol stvaranja novog života iz pepela. I da, bit ću jednog dana baka(valjda), ali bit ću drugačija baka, baka sa tetovažom koja ima svoju priču. Inače, nekada davno, kad su tetovirani bili samo zatvorenici i nesretni vojnici, nije bilo baš popularno imati tattoo, ali danas kada je to postalo dio svakodnevnice i kad su tetovaže postale mala remek-djela na koži, jednostavno mi se sviđaju i na muškarcima i na ženama. I tako, držeći se one „život je prekratak za sve ono što bih htjela“, jednostavno sam donijela odluku i vjerujte mi niti malo ne žalim. Svaki put kad je vidim, volim sebe još više. Nagradila sam se tretmanom hijaluronskom kiselinom i popunila neke bore koje su bile vidljive. Nekoliko sitnih i bezbolnih uboda u centru Murad, osvježilo mi je lice i izbrisalo umor. Svakoj ženi bi to preporučila, jer je to zasigurno bolja investicija nego kupovanje prebezobrazno skupih krema za lice. Rezultati su odmah vidljivi i samim tim odmah se bolje osjećate. Eh, da... zaboravila sam vam reći da sam otplatila zadnju ratu kredita za stan, nakon punih 15 godina, i da mi je to također skinulo nekoliko bora sa lica, vratilo mi život i sad konačno lakše dišem. Velika je to stvar.
I sad se vraćamo na početak ove kolumne, na priču o tome kako kad nešto silno želimo, to i dobijemo, samo je potrebno vjerovati jer upravo mi se sve posložilo u životu na najbolji mogući način. Svemir mi je vratio sve što sam zaželjela i sad me naprosto strah svega toga, ali sam užasno sretna i pokušavam ne razmišljati previše o budućnosti, nego jednostavno uzimati dan po dan. Ljudi moji, ja ponovo živim. I taj osjećaj je neprocjenjiv. Trebalo mi je skoro 5 godina da mi se život vrati u normalu. Prije neki dan, sasvim slučajno sam pogledala jednu epizodu ˇ“Dvornikovi“ i gledala sebe sasvim drugim očima. Vidjela sam ono što godinama nisam. Nisam ponosna na sebe u tom periodu, ali apsolutno shvaćam tu Danijelu. I bez obzira na sve, volim je, jer danas sam samo unaprijeđena i bolja verzija te iste Danijele.
Danijela Dvornik