Prije nekoliko dana krenuo je još jedan show – ovaj put reality. Za razliku od prijašnjih ciklusa u kojima su mi donekle bili poznati sudionici ovaj put sam blijedo gledala predstavljanje. No dobro, znala sam tko je Danijel Popović, prezime Rahimovski mi je isto zazvučalo poznato, a Kikija Curavića pune su novine, doduše ne zbog njega, već zbog njegove drage, ali ostali – izgledaju mi kao osobe koje su došle zaraditi džeparac. Jer što drugo misliti kad vidite gospođu srednjih godina poznatu po navodnoj aferi s jednim uglednim pjevačem?
Zanima li vas doista što oni tamo rade, tko kosi travu, tko hrani koze, a tko zapomaže nad trošnom kućicom? Zgodno je što ovdje sudionici barem mogu ponešto korisno naučiti, od kuhanja, rada na zemlji, brige o životinjama i slično i neki od njih prestaju misliti samo na sebe. Žive u doista skromnim uvjetima, često su izloženi kritikama grupe, i rijetki su oni koji to stoički podnose. Vrlo često, kao i ovaj put, barem netko pobjegne za dan ili dva glavom bez obzira jer nisu spremni odreći se svog udobnog života.
Gledanost reality programa prilično je visoka, čak oko 20%. Oni su često tema u tramvajima, na vikend kavama, u telefonskim razgovorima, surfa se po internetu u potrazi na daljnjim nastavcima , ukratko htjeli mi to priznati ili ne doista su popularni. U čemu je tajna reality showa? Tko ih gleda? Mislite li da su to samo umirovljenici i domaćice jako se varate. Tu su i obiteljski ljudi s mnoštvom obaveza, studenti, teenageri, ma ukratko mnogi. Osobno ne mogu shvatiti kako nekoga može uveseliti hrpa ljudi koja od sebe često radi budale, odnosno tako se to prezentira gledateljima zahvaljujući vještim montažerima. Možda ljudi jednostavno nemaju dovoljno sadržaja u vlastitim životima, dosadno im je, vole gledati tuđu nesreću jer tada im se njihovi životi ne čine toliko teškima, a ne shvaćaju da svaka osoba u reality showu dobiva dnevni iznos za boravak u toj kući i to više nego izdašan. Primijetila sam i da su u reality showu često osobe koje u tom trenu i nisu više jako popularne, pa je to za njih prilika da pokušaju vratiti svoju popularnost.
Ljubav je na selu mi se u početku činila dobrom idejom, jer mnogo je usamljenih na selu koji nemaju prigodu negdje sresti svoju srodnu dušu. Voditeljica je vrlo simpatična, a i sam koncept emisije nije antipatičan do jednog trenutka. Ne znate li o čemu se radi, TV predstavlja osam muškaraca koji traže onu pravu. Predstavljaju se, a nakon toga čekaju pisma potencijalnih djevojaka koje bi ih željele upoznati.
U prošloj sezoni najopopularniji su bili prije svega dobrostojeći dečki koji su prilično dobro izgledali. Bilo mi je jako žao muškaraca koji nisu dobili dovoljan broj pisama, jer samo su njih trojica nastavila natjecanje. Njihove razočarane face mnogo su toga govorile, i ne znam niti jednu osobu na ovom svijetu koja bi željela doživjeti takvo razočaranje, a osobito pred očima milijunske nacije. No vratimo se trojici sretnika. Svakoga su posjetile na tjedan dana tri djevojke za koje su pripremili razne izazove poput rintanja u obiteljskom restoranu, no neki su bili doista pažljivi i galantni poput predstavnika iz Istre. Na koncu tog tjedna svaki je kandidat trebao odabrati jednu od tri kandidatkinje i s njom otputovati. Mislim da između njih nije bilo ljubavi, ali su odlično iskoristili pruženu priliku i dobro se proveli. Paradoks je da su se spojili muškarac koji u startu nije dobio dovoljan broj pisama i djevojka za koju njezin „kandidat“ i nije previše mario, eto bar nešto dobro.
Svidjelo se to nama ili ne, mnogi vole gledati reality show-ove jer ili nemaju svoj život, ili im je pretežak pa im je lakše kad vide da postoje ljudi kojima je još gore (zaboravljajući pri tome da oni za to dobivaju veliki novac) ili su jednostavno mazohisti.
Što vi mislite o reality showu? Može li se u njima čuti ili naučiti nešto korisno?
Ema Jurić