Prije neki dan na fejsu mog prijatelja pročitam ovaj status: “Žene nisu ništa postigle. Prije su bile neravnopravne s pravim muškarcima. Sad su ravnopravne s nikavim. D.R”. Tužno priznam da u ovoj izjavi ima na žalost mnogo istine. Gotovo saki dan svjedočim toj činjenici. Ta naša borba za emancipaciju negdje na putu je na neki način uništila muškarce. Neću reći da smo ravnopravne, jer još uvijek svijetom vladaju muškarci. Ali da li nam zaista treba biti toliko ravnopravan s njima?
Recimo, moj primjer je ovakav. Kad okrenem misli u prošlost sjetim se trenutka kad je moj pokojni muž ušao u Duty Free Shop gdje sam radila (i imala problema sa šefom koji se doslovno iskaljivao na meni jer je to mogao), uhvatio me za ruku i rekao: “Danči, ti sad ideš sa mnom, i ne trebaš više raditi. Ja tvoju mjesečnu plaću zaradim u jednom danu! Neće tebe nitko maltretirati!”. Odvukao me iz dućana doslovno kao u zadnjoj sceni “Oficir i gentlemen”. Dobro, nije da me nosio, ali kao da je. Ja sam u tom trenutku bila najsretnije biće na planeti. On se tu pokazao kao pravi muškarac i đentlmen, a ja kao žena. Bila sam opčinjena tim njegovim macho potezom. Kupovao me i obarao na tisuću načina dok nisam pala. I pala sam. Bila bih luda da nisam.
Život sam provela kao žena, majka i “očajna” (ovo nemojte doslovno shvatiti) kućanica, koja je bila posvećena obiteljskim obavezama, “hendlala” sam stvari koje su na oko bile muške, ali na ženski način. I mogu vam reći iz današnje prespektive, bila sam sretna žena. Gledajući to evolucijski, ja sam bila u pećini s djetetom i čuvala ognjište, a on je bio muškarac predodređen za donošenje lovine. Danas sam poduzetnica i u komi sam. Voljela bih da nisam, iskreno. Živjeti u ovom vremenu, mučiti se kao i svi sa poslom, plaćanjem kredita i ostalim životnih obveza, k tome još i sama, ponekad me baci u totalni očaj. Ali nemam izbora, znam da moram.
Sada sam kao emancipirana, radim, brinem se sama za sebe, odluke donosim isključivo sama, ponekad moram biti “women with balls”, što posebno mrzim. A u suštini svog bića, voljela bih osjetiti osjećaj muške brige i sigurnosti. Fali mi to. Nije mi to problem priznati, jer sam žena. I ne sramim se toga.
Prije tjedan dana, bila sam vani sa prijateljicama, u jednom poznatom klubu. Dok smo stajale uz šank i ispijale piće, prijateljica mi je dobacila da pogledam jednog tipa na stepenicama koji je cijelo vrijeme gledao u nas, tj. u mene. Pogledala sam ga i odmjerila. Nije bio loš, zgodan, visok, mlađi od mene. Osjetila sam da gleda, ali mislila sam da gleda zato jer sam ja možda Danijela Dvornik, što je ponekad uobičajena scena. Onda je moja prijateljica predložila da odemo iza njega I ako se okrene tri puta i pogleda, znači da tu ima nečega. I tako smo učinile. Stajale smo dva metra udaljene od njega, iza njegovih leđa, kihotale se i čekale. Okrenuo se tri puta i pogledao me. Gledala sam i ja njega. U jednom trenutku, prijateljica je otišla u wc, a ja sam ostala s dvije čaše u ruci, izbezumljenog pogleda, sama.
Bacio je pogled još koji put, a onda mirno prošao kraj mene i otišao do garderobe. Više ga nisam vidjela. Prijateljica je bila sva u čudu i stalno mi govorila da sam mu trebala poslati neki signal.
- SIGNAL? - povikala sam. Ako mu moje buljenje nije bilo dovoljan signal, ako moje stajanje s dvije čaše nije bilo dovoljno uočljivo da se ponudi da barem jednu pridrži, onda zaista ne znam šta sam trebala?! Nije imao snage uletiti, izvaliti neku simpatičnu dosjetku, ako već nije imao love da me barem ponudi nekom cugom…. onda što će mi takav frajer? - rekla sam ljutito. Šta sam ja njemu trebala uletiti i počastiti ga sa cugom?
Prijateljica se smijala tim mojim komentarima i govorila mi kako su se vremena užasno promijenila. Valjda jesu. Ali ja ne mogu protiv sebe i nekih svojih načela da je žena - žena, a muškarac mora biti muškarac.
Jedna moja prijateljica radi u jednoj velikoj firmi na vrlo zahtjevnom položaju. Kad je zatrudnjela, morala je samo šest mjeseci biti na porodiljnom, jer u protivnom bi izgubila položaj i funkciju. Ostalih šest mjeseci porodiljnog uzeo je muž i čuvao dijete. Njezina plaća je bila veća, kao i njezina odgovornost i jako je voljela svoj posao na kojem je boravila skoro cijeli dan.
Dijete je bilo nervozno, ona iscrpljena, a muž isfrustriran cijelom situacijom koja je uvelike počela načimati njihov zajednički život. Meni, osobno, sve je to bilo ok…. čak i razumljivo s obzirom da bi bilo glupo izgubiti toliku plaću od koje su svi dobro živjeli. Od toga je prošlo tri godine, oni su sada rastavljeni. Ona i dalje radi na tom položaju, dijete odlazi u jaslice, muž je otišao i skrasio se s drugom ženom koja živi sasvim drugačijim životom.
Nemojte me krivo shvatiti, zaista cijenim svoju prijateljicu koja se mučila i uspinjala stepenicama da bih dosegla dio kolača u muškom svijetu. Ali taj svijet ju je koštao osobne sreće. Rekla sam joj u jednom razgovoru, da se muškarci teško nose s uspješnom ženom. Koliko god su ponosni na naše uspjehe, toliko im je ego ugrožen. To je jednostavno upisano u genetskim kodovima. I teško da će se ono što je zapisano u evoluciji kroz milijune godina samo tako izbrisati. Pravo glasa žena u svemu ovom nije upitno… ipak živimo u novijem vremenu i nismo samo nosilice potomstva, ali ja bih da ipak muškarci budu muškarci, a ne “pussy". Ako me razumijete.
Danijela Dvornik