Kad smo se prije 14 godina uselili u sadašnji stan, sve smo kupili novo, ono što se kaže »od igle do lokomotive», i opremili stan. Sjećam se da je tada bijela tehnika bila puno skuplja nego danas, osobito ako ste pikirali novi dizajnerski predmet želja koji vam je golicao maštu. Kad je u pitanju uređenje interijera, vrlo lako žrtvujem cipele i garderobu ili neko predivno egzotično putovanje za dobar komad namještaja ili bijele tehnike. To mi je, uz kupovinu cipela, još jedan fetiš. Stan ili kuća, kao prostor gdje najviše boravimo, mora biti dobro prilagođen našim potrebama, kako funkcionalno, tako i estetski. Kod mene je slučaj da moj prostor često trpi promjene, nekad manje, a ponekad i veće zahvate, jer mi je dosadno boraviti uvijek u istom prostoru. U krajnjem slučaju, promjenim jastuke na trosjedu i već se bolje osjećam. Ne biste vjerovali, ali volim vikende provesti u šetnji po Solidumu i Bauhausu.
Sada, nakon 14 godina bijela tehnika polako otkazuje. Prošle me godine, nakon ljetovanja dočekala perilica za suđe na izdisaju, nije joj bilo spasa. Otišla je elektronika. Sve je te godine prala posuđe bez ijednog kvara. Kad sam shvatila da joj nema spasa, kupila sam drugu, bešumnu, s više programa, koja štedi energiju, vodu i sredstvo za pranje (još da sama posloži posuđe i vrati ga na mjesto... bila bi idealna). Ove me godine pri povratku s ljetovanja dočekao frižider koji radi uredno, ali toliko ledi u zamrzivaču i gornjem spremniku da je svakih mjesec dana potrebno odleđivati. Zimi hladnjak radi solidno, ali ljeti na većim vrućinama presporo hladi. Perilica za rublje je također otkazala poslušnost.
Obožavam kad me dočekaju ovakva iznenađenja i neplanirane kupovine. Odlučila sam nabaviti novi hladnjak iako sam za stari bila emotivno vezana. Sad ćete reći da sam luda, kako se mogu vezati za hladnjak? Mogu, takva sam. Samo zaljubljivanje u neki drugi model može ublažiti moju bol za odvajanjem od starog. Kad smo uređivali kuhinju, htjela sam tzv. hladnjak »bombato«. To su bili prvi hladnjaci u retro stilu koji su se tada pojavili na tržištu. Trebao je biti plavi ili crveni, bio je preskup za ondašnje prilike, ali to nama nije bio problem. Bio je već mjesec lipanj, zaredale su se vrućine, kuhinja je bila montirana, a hladnjak se čekao. Jednog mi je dana Dino nervozno rekao da odmah odem kupiti frižider jer je nemoguće biti još koji tjedan bez njega na ovim vrućinama. I tako sam otišla u kupovinu hladnjaka koji je morao zadovoljiti estetiku, funkcionalnost i, što je najvažnije od svega, morao je biti odmah isporučen. I našla sam ga! Sve je zadovoljavao, imao je jednu malu ogrebotinu pa mu je cijena bila snižena i mogao je odmah sutra biti dostavljen. Taj je hladnjak isplatio svaku uloženu kunu. Njegova su se vrata u prosjeku otvarala minimalno 50 puta dnevno (možda sam malo rekla), stajao je gordo i trpio svakakva naša raspoloženja, Dinova glava bila je više u frižideru nego na trosjedu.
S godinama se dizajn hladnjaka toliko promijenio da sve više ulazi u dnevni boravak. Sad je već na graničnom području između kuhinje i dnevnog boravka. Kad je došlo vrijeme za novi, odluka je pala opet na retro dizajn, onaj s početka ove priče. Krenula sam u potragu za novim hladnjakom s točnom predodžbom što zaista želim, ali bez obzira na želje danas je jako teško izabrati hladnjak u moru hladnjaka koji se nude. S obzirom da imam fetiš na retro dizajn, izbor mi je bio sužen. Odluka je pala na Gorenje »retro« liniju zbog dizajna, cijene, ali i kvalitete. Stari hladnjak, koji još uvijek radi i očuvan je do najsitnijeg detalja, ide u dobre i poznate ruke, tako da ću ga moći viđati povremeno. ;)
Perilica za rublje je popravljena, ona se ne da, još. Ali brzo će doći vrijeme da se i ona zamijeni nekom novom i modernijom. Do ljeta moram srediti kupaonicu koja čeka generalno i zahtjevno preuređenje. Iako su pločice kupljene već odavno (Dino ih je odabrao), uređenje kupaonice već godinama odgađam (rušenje, kopanje, uređivanje). Sad to konačno moram napraviti jer je stvarno krajnje vijeme. A onda će doći proljeće pa ću otići u kuću na Braču gdje opet imam uređivanja i građevinskih radova. Pitam se, kad ću kupiti cipele?
Ipak, moram vam reći da su za mene to ipak slatke muke i da uživam u uređivanju svog životnog prostora, za mnoge sam stvari »sam svoj majstor«, a alati i radovi bilo koje vrste nisu mi nepoznanica.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine