Zvono na vratima u rano jutro trglo me iz sna. Zgrabila sam ogrtač, onako zgužvana iz kreveta, poluzatvorenim očima prelazila preko kofera koji su ležali u hodniku podsjećajući me da ih raspakiram, i otvorila vrata:
- O, dobro jutro, gospođo! Napokon ste stigli! - sa smiješkom na licu mladoliki poštar predao mi je svežanj bijelih i onih plavih kuverti koje traže i nekoliko mojih autograma.
- Šta sad opet trebam platiti? Kad ćeš mi više donijeti nešto lijepo, osim računa? - promrmljala sam i nasmijala se poštaru kao što uvijek činim.
Odložila sam svežanj kuverti na stolić na kojem je već bila posložena hrpa pošte koja se nakupila u ova 4 mjeseca mog izbivanja iz Zagreba. Napravila sam si svoj najdraži espresso koji mi je zaista falio, zavalila se u trosjed i odjednom shvatila: Ja sam u Zagrebu!
Pogled na moj preplanuli ten sada me podsjećao da sam se još prošlog vikenda brčkala u moru na plaži ispred naše kuće. Teška srca sam se oprostila od kuće, mora, mog malog mista i prijatelja, a s druge strane radovala sam se Zagrebu i svojoj kćeri kao i ona meni.
Ipak, lagala bih kad bih rekla da u Zagreb stižem opušteno. Uvijek me negdje kod naplatnih kućica na izlasku s autoceste uhvati lagana nervoza u želucu jer povratak znači kompletno drugačiji život, vraćanje prometnim gužvama, stresovima, poslu i kroničnoj nervozi.
Samo što sam odložila šalicu s kavom na stolić, krenula sam otvarati i razdvajati poštu od onoga što mi je važno do onoga što ide u »stari papir«. A onda sam ugledala bijelu kuvertu s »pink« slovima naše telekompanije naslovljenu na mog pokojnog muža. To me onako malo štrecnulo jer sam sve njegove račune zatvorila malo poslije njegove smrti. Nisam je još ni stigla otvoriti, a već mi se tlak digao na 100. Naime, ja sam sve račune na svoje ime u toj telekompaniji zatvorila još prije godinu dana. Nakon što sam se riješila kreditnih kartica, htjela sam se riješiti i njih. Nisam podnosila sandučić zatrpan gomilom njihovih računa, za svaku uslugu pojedinačno. Nisam podnosila ni činjenicu da u nijednom njihovom paketu nisam ostvarila nikakvu uštedu koliko se god ja trudila. Nisam podnosila ni ranojutarnje pozive njihovih djelatnika s obavijestima o novim uslugama i »pogodnostima« koje mi nude pa sam iznervirana što su me tog jutra probudili jednostavno odlučila: »Sad je dosta!«. Otišla sam u njihov rozi prodajni centar ljuta i živčana s jednom jedinom mišlju: da pogasim sve račune, poplaćam sve što imam i da ih moje oči više ne vide. Čak sam i rozu boju zamrzila. Bila sam njihov klijent punih 15 godina, od dana kad su prvi mobiteli došli u Hrvatsku, kad je priključak za mobitel koštao 1000 ondašnjih maraka. Kad bih izračunala koliko smo toj kompaniji svaki mjesec plaćali u zadnjih 15 godina, došla bih do cifre od jednog lijepog malog stančića. A od njih nisam ništa dobila. Čak mi je i internet bio spor i nekvalitetan, tv je štekao, a računi su mi bili kao da živim na Marsu. Odlučila sam da s vragom više ništa ne potpisujem. Procedura je trajala više dana, poplaćala sam sva moguća dugovanja i onako optimistično, ali s dozom nevjerice zapitala njihovog djelatnika: »Jesmo li napokon gotovi? Sad je sve podmireno i završeno?«
On je samo kratko odgovorio: »Da, sve je gotovo!«
Dragi moji, nikada ne vjerujte vragu u rozoj boji jer s njim nikada nije gotovo pa čak i kad vam kažu i uvjeravaju da je. Uvijek nađu neku kamatu, neku lipu koju im dugujete, još. Oni su poput karcinoma koji nikada ne spava. Čak i ako umrete, oni s vama nisu gotovi. Za taj račun koji su iskopali, a glasio je na mog pokojnog supruga, morala sam pregledati sve uplate i ugovore unazad nekoliko godina, vidjeti je li to zaista tako kako oni kažu. Uglavnom, da skratim priču, oduzeli su mi dva dana života jer sam ,komunicirajući s njima, dobijala različite informacije pa više nisam znala tko je tu u pravu. Naravno, oni su u pravu. Kad sam prešla na drugog davatelja usluga, oni su napravili prijenos, ja sam sve poplaćala kako bih mogla prijeći na drugog davatelja usluga, ali nikada nisu ugasili korisničko ime moga supruga za internet. To morate sami, a ja to nisam znala jer Bože sačuvaj da me netko obavijesti iz njihove kompanije. A zašto bi?
I dan danas me boli duša na pomisao da sam k'o naivno tele prije par godina nasjela na nekog «uvaljivača» njihovih usluga u jednom supermarketu i kupila neku rozu juppi tarifu za svoju kćer koju ona nikada nije koristila, a uredno sam plačala svaki mjesec 34 kune. I dok sam potpisivala taj ugovor, podsvjesno sam znala da sam se usosila, ali zaluđenost rozom bojom me obuzela, skrušeno priznajem. Sada sam pametnija. Ne potpisujem više ništa, nikome se ne obavezujem i živim po onome »koliko para imam, toliko trošim«. Nemam ni kreditnih kartica ni dozvoljenih minusa. I vjerujte mi, može se i bez toga.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine