Negdje sam pročitala da je planiranje put do uspjeha u životu. Za sebe mogu reći da nisam neki veliki planer, ali kao i svi ljudi imam neki plan u pričuvi čisto da imam neku smjernicu. Iskreno, svako malo odlutam s tog puta, pa se nađem na nekim stranputicama dok opet ne dođem do pravog puta.
Postoje ljudi koji od mladih dana štede, imaju nekoliko "crnih" fondova, osigurani su u slučaju ovoga i onoga, ništa u životu ne prepuštaju slučaju i sve u životu im je pomno planirano. Kroče svojim putem, ustrajano i ciljano. Škola, faks, udaja, djeca, kuća, auto, vikendica...
A onda ima ljudi kojima je planiranje života mjesec dana unaprijed imaginaran pojam, koji će potrošiti zadnju kunu pod geslom "samo jednom se živi", koji možda žive život punim plućima i ne razmišljaju previše o budućnosti. Kad naiđu crni dani, stisnut će zube i proći kroz njih vjerujući da iza svake kiše dolazi sunce.
Ovi prvi su zadovoljni što tako "štreberski", rekla bih, upravljaju svojim životom, svjesno žrtvujući uživanje u malim stvarima (koje ipak imaju začinski učinak na naše živote), dok se ovi drugi bore protiv okova zacrtanog života, i imaju malo više mašte i snage da svoj život učine uzbudljivijim i punim adrenalina.
Davno, prije nego sam upoznala Dina, bila sam u dvogodišnjoj vezi sa mladićem iz prvog primjera. Dakle, mladić koji je jasno imao zadani plan u svom životu. "Izdurali" smo dvije godine, ne znam ni sama kako. Bio mi je drag, valjda sam ga voljela (iako sve prije Dina, nije bila prava ljubav), ali me užasno nervirao tim svojim uštogljenim stavovima o životu. Nismo izlazili svaki dan jer je to bilo "papučarski" , dva dana u tjednu bila su rezervirana za tobože, muško društvo. Ljeta su mu bila isplanirana, novac je bio isplaniran... Sve je bilo isplanirano. Dva puta smo prekidali vezu, jer se ja nisam nikako uklapala u te njegove planove. Sve što bi izlazilo iz njegovih zadanih životnih parametara, nije mu bilo po volji. Točno sam mogla vidjeti svoju budućnost da sam eventualno ostala sa njim. Uvenula bih od dosade i predvidljivosti.
Onda sam upoznala Dina, čovjeka sa svojom vizijom i planom bez točno određenih smjernica i vremenskih ograničenja. On je sve radio po osjećaju, ništa po nekom zadanom planu. Tu smo kliknuli jer sam i ja bila takva po svojoj prirodi. Osim našeg vjenčanja, ništa nismo planirali. Živjeli smo po sistemu "što će biti, biti će". Bili smo u stanju jedan dan proživjeti kao carevi bez žaljenja i grižnje savjesti. Život nam je bio uzbudljiv, pun strasti i ponekad jednostavno nevjerojatan. S godinama smo se mijenjali i učili pa smo morali planirati neke stvari u životu kako bismo lakše došli do cilja. Mislim, ne postoji život, a da nema nekih planova, barem onih malih.
Ja sam se prihvatila uloge organiziranja života pa smo planirali - prvo kuća, pa stan, pa jedan auto, pa drugi auto, zatim vikendica, i još sto nekih drugih stvari... I tako bi se odjednom našli u vrtlogu planova i skužila bih da smo izgubili same sebe. Kad bih došla do tog tužnog saznanja onda sam sebe tješila da ćemo jednom kad ispunimo svoje želje i planove imati vremena nadoknaditi izgubljeno. Ha! Izgleda da sam bila u krivu... Vrijeme koje nismo iskoristili otišlo je u nepovrat! Sva sreća što me Dino ponekad znao izbaciti iz mog "kolosjeka", da barem na trenutak ne zaboravim na život.
Neću vam sada ponuditi odgovor tko je u pravu, oni iz prvog ili drugog primjera, jer odgovor je u vama samima i svaki je na svoj način dobar. Svaki od ova dva načina života trpi neka razočarenja jer život nije siguran utabani proces. Život je sam po sebi pun iznenađenja, kako onih lijepih tako i onih ružnih.
Sjedila sam prije nekoliko dana s prijateljicom na kavi koja je totalni "control freak", koja je cijeli svoj život isplanirala u detalj. Sve joj ide po planu, od karijere do braka osim jedne "sitnice" - nikako da ostane trudna. Ne ide joj, nikako. Pod stresom je, totalno je dekoncentrirana i posvećena toj problematici. Svjesna je da je blizu 40-e, da je sada sve teže i teže začeti dijete, da joj biološki sat otkucava. Žali za mlađim vremenima i zbog svih svojih silnih planova, ali jednostavno je takva od malih nogu. Kad smo pričali o trudnoći ona je čak imala plan u koje doba će začeti kako bi mogla isplanirati porod kad njoj odgovara. Mi smo se sve smijale na tu njenu ideju, ali poznavajući je nismo se previše čudile. Ja je ne poznajem kao opuštenu osobu.
Htjela bih, od srca, da joj ovaj zadnji plan uspije. Možda i hoće... Samo se treba ponekad opustiti i prestati planirati. Većina nas prijateljica je tako začela - jedne lude, neplanirane i razuzdane večeri, ma što to značilo. :)
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine