Često imamo prilike pročitati u novinama skandalozne članke o muškarcima koji ostavljaju svoje supruge i djecu, rođenu, tek rođenu ili u dolasku zbog neke nove ljubavi u njihovom životu. Obično ispod takvih članaka vidimo i komentare koji su često toliko degutantni i većinom takvog muškarca osuđuju, njegovu novu ljubav nazivaju svim mogućim pogrdnim imenima, a ženu koja je u ovom trokutu ostavljena dižemo u nebesa a da zapravo uopće ne znamo kakva je. Ok, stvarno ovakva situacija nije baš nešto što bi bilo tko poželio u svom životu, mnogo je tu duša povrijeđenih, da ne pričam o djeci, ali za lošu vezu potrebno je dvoje ljudi.
Ja osobno, nikoga ne osuđujem jer ljubav ne pita, ona se dogodi. Svi mi ljudi na ovome svijetu čeznemo za pravom ljubavi, onom istom ljubavi toliko puta opjevanu u pjesmama, prikazanu u filmovima, pročitanu u knjigama. Želimo je od kada se rodimo, želimo je bez obzira što nam nanosi bol i suze, želimo je beskompromisno jer u nama budi neke posebne osjećaje opijenosti i žudnje. Želimo te proklete leptiriće u trbuhu!
U mom konkretnom slučaju, ta potraga je trajala nekoliko godina. Za svakog svog bivšeg dečka, neko vrijeme sam vjerovalda da je on taj “princ na konju”, ali kemija je negdje trajala kraće, a negdje malo duže, da bi na kraju ipak sasvim iščezla. Sve do trenutka kada sam upoznala svoga muža i doživjela sudar svemira, prasak emocija koji me vinuo u hodanje po oblacima. Sve je sa njim bilo nadnaravno od samog početka. I oboje pomalo zbunjeni tim količinama emocija koje su prštale iz nas, znali smo da je to, to.
Kako? Nemam pojma! No, znam mnogo ljudi u svojoj blizini koji su se vjenčali misleći da su upravo doživjeli najveću ljubav svoga života, a onda nakon kratkog vremena shvatili da su napravili najveću pogrešku u svom životu. Neki su “kompromisno” ostali u braku radi djece, a neki su skupili snage i prekinuli takav brak. Vrlo malo ih je prekinulo vezu ili brak, a da se nije desila treća osoba, na žalost. Ta treća osoba je uvijek omražena zato što je nekog potakla da preispita svoje osjećaje i donese odluku koja će nekoga povrijediti.
Ja nisam bila u situaciji da mi se tako nešto dogodi, ali znala sam zamišljati takve situacije i pitati se “što ako me Dino ostavi jer se zaljubio u neku drugu?”, “kako bi ja to podnijela”, ili “što ako se ja zaljubim u nekog drugog?”. Užasavala me pomisao na to, ali hipotetski to se moglo dogoditi. Nije se dogodilo, fala Bogu, jer smo svakim danom dokazivali da je naša ljubav ona prava. I bili smo presretni zbog te činjenice jer malo se ljudi oko nas moglo pohvaliti sa tim, mnogi se nisu ni održali i dan danas traže svoju “pravu ljubav”. Neki je nikada ne nađu.
Uglavnom, znam brakove gdje je druga ili treća trudnoća pokušaj “spašavanja” braka. I najčešće je to ženin pokušaj. Sad ćete zasigurno reći da se dijete nije začelo po Duhu svetom, ali moramo priznati da je ženski mozak većinom šef takve operacije. Žene češće imaju tu ideju za zadržati muškarca i posesivnije su. Ja ih znam nekoliko. Nisu se usrećile, jer kraj njihovog braka započeo je mnogo prije nego je na svijet stiglo novo dijete. Moram priznati, nikada mi nisu bile jasne takve žene. Zabluda je misliti da će novo dijete spasiti brak, a je najgore od svega žene pri tom ne razmišljaju da su još jedno dijete vjerojatno osudile na život rastavljenih roditelja.
Činjenica je da je ženi uvijek teže kada je muškarac ostavi, jer djeca uglavnom ostanu ženi, a muškarac se odjednom počne ponašati kao mladić koji nema nikakve obaveze. Naravno, ima i iznimki, kada se partneri uspiju ljudski dogovoriti.
Život ponekad nije fer, ali opet, sklona sam misliti da je svaka opcija bolja od lošeg braka, čak i za djecu. Stvarno ne mogu osuditi muškarca zato jer se zaljubio u neku novu ženu niti tu ženu jer se usudila zaljubiti u oženjenog muškarca, niti onu prvu ženu koja po svaku cijenu želi sačuvati svoj brak. Svakako da to nije ugodna situacija za nijednog aktera ove priče, zasigurno je bilo mnogo neprospavanih noći i razgovora, neuspjelih pokušaja mirenja i kompromisnih rješenja prije nego su odluke donesene.
Uvijek se sjetim jedne mamine prijateljice koja je ostavila predivnog i savršenog muža, bar su tako svi govorili o njemu, s kojim je imala sina. Nakon dvije godine braka započela je život sa drugim muškarcem koji je bio ljubav njezina života i s kojim dan danas živi u skladnom braku. Svjesno je žrtvovala odnose sa svojom familijom koja ju je osuđivala i svoje prijatelje zbog čovjeka kojeg je voljela. Trebale su godine i godine da prihvate njenu odluku koja je zapravo dokazala da se za ljubav ponekad treba i žrtvovati i da za sreću nije važno što okolina misli.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine