Ne znam kakva su vaša iskustva, no bili vaši susjedi dobri ili loši, neizbježni su i to jednostavno morate prihvatiti, osim naravno ako ne živite na vrhu neke planine i prvi susjedi su vam vukovi i ostale slatke šumske životinjice.
U gradovima većina ljudi živi ipak u velikim zgradama i neboderima i htjeli mi to priznati ili ne, dio smo svojevrsne „stambene zajednice“. Na koliko ste susjedskih zabava indirektno sudjelovali? To je onaj sjajan doživljaj kada vam susjedi skaču iznad glave i puštaju neke zvukove kojima biste vi jedino plašili najgore neprijatelje..... Neki pristojni ljudi barem najave, kako je to u mojoj gradi, da će određenog dana imati zabavu i da se unaprijed ispričavaju zbog buke...no vjerujem da je to ipak rijetki slučaj.
Posebno su veselje sastanci kućnog savjeta – obično s jedne strane stoji predstavnik stanara koji je naravno uvijek za sve kriv, i pretresa se sve živo, od boje ograde na balkonima, spremišta za bicikle, pa se onda skrene na začepljene odvode u stanovima i zapravo tek negdje pri kraju ljudi shvate da svoje popravke u stanovima moraju sami rješavati. Nerijetko se i pola stanara na sastanku posvađa i ne pozdravljaju do sljedećeg sastanka.
Do tridesete godine živjela sam u jednom kvartu s više manje istim susjedima i otamo nosim krasna prijateljstva iz djetinjstva (naravno susjeda vrata do vrata). Zajedno smo pisale zadaće, igrale se, radile nestašluke, a kad smo bile malo veće izlazile smo u disko klubove i slično. Moja je mama tada, a i danas nije ništa drugačije, točno znala za većinu susjeda u kakvim su problemima ili što im se lijepo dogodilo.
Naime, u manjim zgradama susjedi nerijetko i porazgovaraju, potuže se, a naravno i jedni drugima pomognu. To je osobito važno kad je u pitanju bolest i tu dobrosusjedski odnosi zlata vrijede. Da i ne spominjem odlaske na godišnje kad susjedi motre i na vaš stan i teško će se neki lopov provući kraj njihovog budnog oka. Rano ujutro kad se vozim u liftu samo se nadam da nitko neće naići, jer nisam baš previše druželjubiva, no već i nekoliko ljubaznih riječi s dragim susjedima može vam uljepšati dan.
Silno su mi išli na živce klinci u stanu iznad mojeg koji vole svirati eto baš negdje oko ponoći ili se odluče izgrati rata tamo negdje oko 23 , baš kad utonem u san. Naravno da me probude i u tom trenu ne znam ruši li netko zgradu ili mi je stigao provalnik, no brzo se sjetim da su to ipak samo moji susjedi. Danas to prihvaćam kao normalnu situaciju, osobito kad sam čula od njihovih roditelja da su ta djeca po cijele dane na raznim aktivnostima i da cijela obitelj tek kasno navečer stiže kući. Oni doista nemaju kada vježbati i igrati se i to sam jednostavno prihvatila – a i klinci su jako slatki?. U stanu do mojeg odnedavno živi jedno novopridošlo malo biće i to me doista jako veseli.....
Da i ne spominjem tanke zidove kroz koje se sve čuje, od malo glasnijeg razgovora , do pada lonca u kuhinji i slično. U početku sam umirala od straha svake večeri jer sam čula žestoku škripu vrata i očekivala u najmanju ruku Jacka Trbosjeka, no sad mi je jasno da su to neka od susjedovih vrata. Možda mu ovih dana zakucam na vrata s uljem za podmazivanje.
Suživot sa susjedima, priznali mi to ili ne, zapravo nas uči toleranciji. Na svakome je od nas izbor hoćemo li se s njima svađati i istjerivati pravdu ili ih prihvatiti takve kakvi jesu, pa makar i ostavljali neuredno smeće ili bili bučni. Ja biram ovo drugo, a vi? Kakva su vaša iskustva? A vjerujem da bi ostale čitateljice rado čule i poneki savjet kako „ukrotiti“ nemirne susjede....
Vaša Ema Jurić