Kad sam završila srednju školu nisam znala što bih dalje pa sam uzela
godinu dana pauze kako bi dobro razmislila što želim. Tu godinu sam
iskoristila za putovanje u Englesku i učenje jezika uz čuvanje djece.
Kad sam dobro ovladala jeikom i upoznala način na koji funkcionira život
u Londonu, poželjela sam više i bolje. Prolazila sam najnormalniji put
odrastanja i sazrijevanja u okruženju koje je bilo prilično inspirativno
u svakom pogledu, ali niti malo lako. Moja godina dana u Londonu
produžila se na pune tri godine i, da nisam upoznala Dina, vjerojatno bih
tamo i ostala. Jedan od mojih dobro plaćenih poslova bio je rad u
restoranu u New Bond streetu, dakle u samom srcu Londona, koji je spadao
u visoku kategoriju “silver service” restorana koji, osim besprijekorne
usluge, ima i cijene koje mogu podnjeti samo oni dubljih džepova. Kad
sam se javila na oglas za posao konobarice o takvoj usluzi nisam imala
pojma, do tada sam isključivo imala iskustva po pubovima. Dakle, mlada i
neiskusna, ali brbljava kakva jesam, gotovo uvijek bih imala sreće jer
menadžeri bi znali prepoznati žar i želju što im je osim iskustva bilo
najvažnije pri donošenju odluke. A ja sam bila vrijedna, voljna učiti i
imala sam neku svoju simpatičnu spiku, na to sam ih pridobila.
Ujutro u 10 sati bili bi na poslu, imali smo 10 minuta da popijemo kavu i
presvučemo se, a onda bi svatko od nas dobio svoju sekciju, čistili bi
restoran do 12 sati. Čistila se prašina, glancao beštek i čaše, usisavao
i prao se pod, čistili smo prašinu sa listova ukrasnih biljaka,
servirali stolove i čekali goste u 12 sati kada smo otvarali restoran i
radili do 23 sata, tj. dok posljednji gost ne ode kući. Morali smo
brinuti o gostima na način da smo im skoro čitali misli i prije nego bi
mahnuli ili nas pogledali mi bi već bili kraj njih.
Posao je bio naporan i zahtjevan, ali adekvatno plaćen. Napojnice su
bile prilično izdašne, ali trebalo ih je zaraditi. Točno se znalo tko
što radi u restoranu, tko ima kakva zaduženja i nije bilo nikakvih
povišenih tonova. Iskustvo koje sam tamo dobila, neprocjenjivo je.
Zašto vam ovu priču pričam?
Pa prije neki dan sam naletila na emisiju “Jezikova juha” i vidjela ono
što se u toj emisiji može često vidjeti, konobara koji ne želi raditi
ništa povrh onog što mu je u opisu posla. Još je bahat i bezobrazan.
Nije me začudilo što mu je Stefan dao otkaz jer takva bahatost zaslužuje
otkaz. To me toliko iznerviralo da kad je došlo do trenutka kada je
vlasnica restorana ponovo htjela nazad na posao vratiti bahatog konobara
i kad je konobarica izustila “mi smo ovde ekipa” prebacila sam na neki
drugi program. Pomislila u sebi “ hvala Bogu što ne idem na takva
mjesta” jer kad vidim tko sve vodi kuhinju, tko sve misli da je kuhar,
kakvi su higijenski uvjeti u kojima se poslužuje hrana, pa do usluge…
postane mi mučno. I oni takvi, uvjereni da sve što pokazuju, da je to u
redu, samouvjereni i apsolutno nezainteresirani da nešto nauče jer su
oni najpametniji “šta će nama neki Francuz soliti pamet”, još se prijave
na tu emisiju da ih svi dobro vide, upamte njihov restoran kao mjesto
koje će ubuduće zaobilaziti u širokom luku ako ikada naiđu na taj
restoran. Ne shvaćaju da oni sebi nisu nikakva reklama nego obrnuto,
antireklama. Sigurna sam da mnogi od njih, nakon što ih Stefan poduči
poslu, jednostavno se vrate po starom. Nisam još vidjela u ovoj emisiji
jednog pristojnog i profesionalnog konobara koji se tako i ponaša.
Jedino tko me dojmio u toj emisiji je bio onaj Indijac, koji je zaista
bio dovoljno pristojno ponizan da prihvati neke savjete.
Poniznost, to je ono što Hrvati nemaju i što im fali jer jednostavno ne
prihvaćaju nikoga boljeg od sebe. Štoviše ,boljeg od sebe shvaćaju kao
prijetnju. Poniznost mnogi shvaćaju kao ponižavanje, a to zaista nema
veze sa tim. To mogu biti samo ljudi koji shvaćaju tko su i što su, i
toga se ne stide. U Hrvatskoj 90% ljudi žive i misle da su nešto, što
nisu.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine