Uglavnom, bio je petak i ja sam kao i svaka “slobodna djevojka” izašla van sa svojim razuzdanim prijateljicama s kojima izlazak može biti sve samo ne dosadan. Još kad popiju pokoju čašicu više - zabava može započeti. Tu večer sam odlučila obući cipele s visokom petom. Pobogu, kupim cipele koje mi mame uzdah i slinim kad ih ugledam, toliko ih poželim da ih danima vrebam u izlogu, odmjeravam te ih i kupim, a onda ih odložim na policu u svoju garderobu i nastavim s istim uzdasima iz neposredne blizine, neodlučna da ih obučem.
Znate, dođete u neke godine, kada vam je komoditet i udobnost važnija od “jebozovnog” izgleda. Kad ih obujem, malo prošetam po stanu, a u zadnji tren, pred odlaskom, ja ih skidam i obujem neke manje sexy, ali više udobne. Ovaj petak bio je drugačiji od svih ostalih. Navukla sam uske traperice (sad već na 12 kilograma mršavijem i mišićavom tijelu), nabacila neku ultra sexy majcu, a štikle su jednostavno bile neizostavni dio cijele kombinacije. Bez toga…. ništa nije vrijedilo.
Odlučno sam ih obula i izašla iz kuće, nisam čak ni ponijela rezervne cipele za vožnju, nego sam odlučila voziti sa štiklama od 15 cm i platformama. A sve to da ne bi pala u iskušenje. I krenula sam. Noć je tek započela. Odradila sam jedan “event” od dva sata na njima, prošetala cijelu Tkalčićevu poput manekenke, dok nismo stigle u jedan klub, u kojem sam čak i plesala 2 sata bez sjedenja.
Osjećala sam umor u stopalima, ali sam sebi govorila: “Možeš ti to, izdrži. Imala si i gorih momenata u životu od ovoga”. Cirkulacija u stopalima mi je zamrzla, a prste nisam ni osjećala. Krenule smo u drugi klub, stegla sam šake i hrabro poput Vlatke Pokos odšetala i tih 200 metara do iduće destinacije. Trudila sam se da se na meni ne vidi da hodam s grčem na licu, nego kao da letim u njima. Pila sam neko vino, da ubijem bol koju sam osjećala. Neki tip preko puta je buljio u nas što je moja prijateljica primijetila.
- Danči, onaj tip tamo, vidiš ga, bulji u tebe. - kaže meni moja prija sva oduševljeno.
- Ma daj, molim te…. Tip bulji jer sam mu poznata, a nekako nepoznata - kažem ja njoj odriješito i nastavim plesati.
Nakon nekoliko minuta moja prijateljica će opet:
- Ali, Danči, on gleda u tebe i zgodan je. - uporno će ona.
Pogledam tipa, onako ultrazvučnim pogledom, odmjerim ga i zaključim da je mlađi (što naravno nije problem) i da je zbilja zgodan, pa i ja njega onako znalački pogledam u facu dok je on gledao u mene.
Okrenem se prijateljici kažem joj:
- Ma ne brini, gleda on u mene jer me prepoznao. Ne gleda on mene kao komad koji bi on bario.
- Ali, Danči, ajmo mi stati iza njega, pa ako se on okrene 3 puta i pogleda te, znat ćemo da te gleda jer mu se sviđaš. - kaže ona meni odlučno i već idući trenutak me gurala kroz gužvu ne bi li stale njemu iza leđa. Počela mi je ova njena igra bit zanimljiva pa sam se s njom cerekala, ispijala vino, na moment zaboravila da uopće imam stopala i štikle i čekala da se frajer “izokrene” 3 puta.
I frajer se okrenuo 3 puta, što je nas nagnalo na smijeh i zadovoljstvo što je iskusna prijateljica bila u pravu.
- Danči, sad ti njemu moraš dati neki signal. - rekla je odlučno.
- Ja? Ja da njemu dam signal? Kakav signal? – pitala sam izbezumljeno i krenula sa pričom “Je li ti znaš, u moja vremena…. bla, bla, bla..."
- Daj ne seri… Trebaš mu dati neki signal, sad su takva vremena došla! - rekla je prijateljica.
- Ok, buljit ću u njega dok mu ne dosadim, ako to nije signal ne znam šta je! - zaključila sam raspravu.
I buljila sam u njega i on u mene, udaljeni svega 1,5m zračne linije. Prijateljica je otišla u wc, ostavila mi svoju čašu vina, tako da sam stajala nepomično poput “jonskog” stupa s dvije čaše u ruci i vrludala pogledom prema frajeru. Razmišljala sam kako bih ja na njegovom mjestu uletila. - “Oprostite, damo, gospođo, gospođice… mogu li vam pridržati čašu dok vam prijateljica ne dođe?” ili “Mogu li vas ponuditi nečim?”
I dok sam ja tako razmišljala o njegovom mogućem uletu, frajer se zaputio prema meni, a ja sam i ono malo cirkulacije u nogama prestala osjećati od nervoze. Međutim, on je samo prošao uz mene, zaustavio se na garderobi, uzeo jaknu i otišao. I dalje sam stajala s te dvije čaše u ruci i mislila: “Jesam li možda poslala krivi signal?”. Prijateljica se vratila i vidjevši da ga nema samo me pogledala začuđeno.
- Otišao je kući! - rekla sam joj. - Nemoj postavljati uzaludna pitanja, rekla sam ti da od toga nema ništa, to su ti današnji frajeri. Mislim što sam trebala, bacit mu se oko vrata i zajecati? Taj film neće gledat! Ja sam možda takva.
Već idući trenutak, osjetila sam nesnosnu bol u stopalima i neobuzdanu želju da skinem štikle, ali znala sam da ako ih skinem neću ih više moći obuti. Sama pomisao na to gdje sam ostavila auto i koliko moram hodati do auta, dovodila me do još veće boli. Ne pitajte me kako sam došla do auta…. Na momente sam izgledala sama sebi kao neka “prijateljica noći” koja je jedva hodala od prekovremenih sati i nespretno se pridržavala na sve zidove koje sam mogla. Ispred kuće sam skinula štikle…. Doživjela sam nešto poput “tantričkog orgazma”, šikljanje krvi u stopala, s malo ugodne boli prilikom naslanjanja stopala na ravnu površinu. Otkrila sam da imam dozu mazohizma u sebi. Narednih dana sam imala utrnute pste, prepala sam se da će im možda trebati trajna amputacija. Ali znate što? Sada u njima, a i u drugima naprosto letim! Trebalo je samo proći vatreno krštenje. A šta se tiče ovog frajera iz priče... Nešto sam htjela reći, ali sam zaboravila. Nebitan je.
Danijela Dvornik