Prije neki dan, kao što obično i radim, sređivala sam i čistila stan, vadila neke spremljene stvari, neke spremala u kutiju koju ću pohraniti u podrum, radila inventuru ljetne odjeće, cipela i sandala kako bih znala kakvo mi je stanje u ormaru. I, naravno, zaključila da bi mi pod hitno trebao jedan šoping, a šopinge mrzim. Barem one isplanirane. Zapravo od kada smo prestali pohoditi Trst i Graz, ja uopće ne znam što znači provesti vrijeme u jednodnevnom šopingu. Kad smo pohodili Trst onda smo uglavnom bili usredotočeni na odjeću i cipele, a u Grazu se kupovalo sve i svašta, od odjeće do praška za pranje rublja, uključujući obavezno šopingiranje po Ikei. Vraćala sam se s autom nakrcanim do krova, umorna, iscrpljena i s glavoboljom od putovanja,vožnje, hodanja, razgledavnja i šopinga. A onda, kao da to nije bilo dosta, pao bi zadnji šoping u duty free shopu na granici da se potroši sve što je bilo predviđeno, a onda bi krenula avantura prelaska carine, dosjetljivih muljanja carinika »ma nemam ništa za prijavit» kako bi prošli bez muke.
Sve to je bilo poprilično iscpljujuće. Nakon jednog takvog šopinga gdje sam prijateljici pravila društvo i ponižavajuće predstave na carini zbog moje jedne vrećice iz H&M, nikada više nisam otišla u šoping u Graz. Nije bilo u pitanju plaćanje carine, niti sam oko toga dramila, ali ponašanje carinika koji me doslovno maltretirao na temperaturi od -10oC, držao mi moralne prodike i omaložavao do te mjere da sam se rasplakala, bila je kap koja je presudila mojim odlascima u Graz. Osjećala sam se kao najveće govno, državni neprijatelj, švercer i kriminalac. Tada sam odlučila da se više nikada neću dovesti u situaciju da prođem to iskustvo. I zaista nisam. Ne spadam u kategoriju žena –šopingholičarki, koje obožavaju hodati po dućanima, čak mi ponekad razgledavanje nije ni mrsko, ali postoji nešto što još više mrzim od samog kupovanja, garderoba. Da, da, onaj mali uski prostor, metar sa metar sa ogromnim ogledalom koji te čini sve samo ne vitkom i lijepom jer gledajući se sa te blizine izgledaš još veća i ništa što staviš na sebe nema onu čar kao što ima na vješalici. Često puta tako izgledaš sebi, da nemaš volje izaći iz garderobe i prošetati pred publikom i prodavačicama, ne bi li se vidjela sa pristojne udaljenosti. Pogled na tu malu i usku garderobu izaziva u meni odbojnost, klaustrofobiju i oblijevanje vlastitog znoja od spoznaje da se moram skinuti pa isprobati, opet skinuti pa obući... i sve to u tom malom odvratnom prostoru zvanom garderoba. Zato ja kupujem od oka, ne isprobavam jer nemam živaca za to mučenje. Za šoping se treba pripremiti, treba na sebi imati ugodnu i jednostavnu odjeću koju je lako skinuti, kao i obuću, a ja često puta nisam spremna za isprobavanje jer sam nakrcana odjećom i neadekvatnom obućom pa je skidanje prava pravcata muka, još k tome sve se dešava u toj maloj garderobi gdje jedva staneš... katastrofa. Blaženo ljeto i sve one šarene krpice i lagana obuća.
Gledam svoju garderobu i zaista mislim da mi treba jedan dobar šoping, ali teško da ću ovih dana uhvatiti vremena. U gužvi sam oko pripremanja mog odlaska na Brač kojem se jako veselim, a tamo me čeka jedno 15 dana teškog fizičkog rada dok kuću i posao ne dovedem u red. Osim toga, mislim da ću šoping odraditi u Splitu što me, iskreno, više veseli jer je puno manje stresan. Sutra putujem u Milano, talijansku modnu meku. Ali ne idem šopingirati, sutra ću sebi priuštiti dugo očekivani koncert Sade Adu u Milanu, idem se pokloniti toj ženi i odslušati njene pjesme sa ogromnim veseljem i uzbuđenjem. Idem totalno opušteno, sa željom da si priuštim jedan hedonistički ručak sa prijateljima, možda kava na nekom lijepom mjestu, a večer završim na predivnom koncertu kojeg sam priželjkivala više od 20 godina, od dana kad sam kupila njen prvi CD. To su stvari koje ostaju u nama, a «krpice» tko šiša, one su ionako prolazne, njih više ni ne pamtimo.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine