Kad sam u PMS-u , osim što sam razdražljiva i uvijek spremna za svađu (srećom pa nemam s kim), osim što su mi jajnici napuhnuti tako da se osjećam poput napuhanog balona, imam i neodoljivu volju za čišćenjem. I to ne bezveznim čišćenjem, nego temeljitim i generalnim čišćenjem.
Često se puta zapitam, zašto me PMS ne puca na ležanje u nekom SPA centru, gdje me masiraju sa eteričnim uljima? Zašto baš ja u ovako teškoj psihofizičkoj situaciji imam želju navući silikonske rukavice i naoružati se krpama, sredstvima za čišćenje i vikend provesti poput spremačice?
Mislila sam da je riješenje takvog problema, jednostavno izaći iz kuće i dan provesti kod nekoga ili sa nekim. Tako sam nekoliko puta učinila pa sam završila tako da bih se uhvatila čišćenja u tuđoj kući. Sva sreća da su ti neki “sretnici” bili oduševljeni tom mojom neočekivanom radnjom. Prijatelju sam jednom prilikom izglancala granitni kuhinjski otok koji mi je “bodao” oči duže vrijeme zbog vidljivih tragova nečistoće i sve to dok smo ozbiljno pričali o poslu.
Postavila sam visoko ljestvicu čistoće, tako da sada svaki put kada se najavim da dolazim, on ima ogromne stresove od čišćenja ne bi li zadovoljio zadani standard. A to nije lako! Prijateljicu sam tako jednom u toj fazi, sasvim spontano nagovorila na pranje i detaljno čišćenje automobila. Bunila se u početku, no na kraju je bila više nego zadovoljna našim radom. Sredile smo auto tako da je bilo skoro neprepoznatljiv i srušile mit o tome da auto najbolje čiste muškarci. Onda su ti neki “sretnici” počeli voditi evidenciju mojih PMS stanja ne bi li me iskoristili za još koju “radnu akciju”ali nije im se posrećilo jer imam ja dovoljno posla u svom stanu.
Tako sam ovaj vikend čistila svoju spavaću sobu i po tko zna koji put pokušavala uvesti red među mnoštvo fotografija. Onda sam među njima našla nekoliko Dinovih poruka tipa “ Idem u Gospić, volim te, tvoj Dino” ili na poleđini jedne fotografije “Danči, ne moj se ljutit, znam da sam seronja, ali volim te”. Sjetila sam se da je volio pisati poruke na papiru, volio je pisati i pisma. Na taj način se lakše izražavao i moram priznati da mi je srce uvijek zatitralo na te njegove poruke, koje su eto, na neki način preživjele.
I drago mi je da sam ih slučajno pronašla. Znao mi je ostaviti pismo ili poruku na jastuk ili u kuhinji, uglavnom na nekom vidljivom mjestu. Kasnije mi je slao sms poruke. Znao bi se sa mnom dopisivati satima (sporo je tipkao). Nije se volio svađati, pa mu je pisanje bilo uvijek bolja opcija. Tako smo izbjegavali povišene tonove i međusobna vrijeđanja što nije bilo loše u takvim situacijama.
Moram priznati da su me te pronađene poruke malo usporile, da ne kažem da sam u zanosu otkrivenog blaga, prekopavala sve ladice sa fotografijama u nadi da ću naći još neku. Nemate pojma kako te male stvari sada stvaraju ogromnu sreću.
Pa sam zanesena tim porukama, još neko vrijeme sjedila i uporno razvrstavala fotografije. Nisam uspjela sve odgledati, jer toga je zaista mnogo. Čišćenje moje spavaće sobe se oteglo do kasnih sati.
Slijedeće jutro pokupila sam moje ljubimce u šetnju i ispred ulaza na pločniku ugledala ispisanu poruku :
Nasmijala sam se i iznenadila, pa sam odmah mobitelom uslikala ovu poruku. Ima li ljepšeg početka dana od ovoga? A ona je u pisanju poruka, velemajstorica. Pokupila je to od svog oca , čak i rukopis ima njegov. Ispalo je kao da mi je čitala misli proteklih dana . Što god da je, volim ovakve neplanirane i iskrene izljeve ljubavi. To je naše dijete.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine