Prošao je vikend proslave mog rođendana. Napunila sam 46 godina, iako sam po svemu ostala negdje na 35.-oj godini. Ne osjećam svoje godine kao neko opterećenje, štoviše, puna sam neke čudne energije i samu sebe ponekad iznenadim koliko je u meni života. Tako sam svoj rođendan slavila dva dana ili bolje rečeno – dvije noći. Raspodjelila sam prijatelje na dvije večeri, one lude i razuzdane, s kojima sam provela večer do ranih jutarnjih sati uz piće i ples u jednom zagrebaćkom klubu, a druge, one malo mirnije prijatelje, pozvala sam kod sebe na večeru i druženje. Što ću, ne mogu svima udovoljit, a htjela bih sve.
Uglavnom, vježbam svakodnevno u teretani, plivam i planinarim i dovela sam sebe u u takvo fizičko stanje da sam non-stop na adrenalinu i konačno se osjećam super u svom vlastitom tijelu. Sad sam zadovoljna i puna samopouzdanja. A onda kad se desi situacija da u klubu, stol do nas sjednu dva zgodna dalmatinca i obrate vam se: -"Oprosti, moramo ti reći, strašno nas podsjećaš na Danijelu Dvornik, ali naravno ti si puno mlađa i zgodnija!" - mojoj sreći nema kraja. Naravno da im nisam ništa rekla, samo sam mudro šutjela, a kasnije se s mojim prijateljicama tome smijala.
Možda je ovo takozvana "kriza srednjih godina", nazovimo to kako god hoćemo, ali ja bih se trajno pretplatila da ostanem u njima. Meni je tu nekako baš dobro samoj sa sobom. Dobra stvar je što se po medijima vrte moje stare fotke od prije 5-6 godina od kojih mi je iskreno mućno, ali dobra je stvar što me ovako "novu" i transformiranu ljudi baš ne prepoznaju. I to mi ponekad odgovara.
Tako sam na jednom od mojih izlazaka upoznala jednog zgodnog malo mlađeg frajera s kojim sam tu večer ugodno čavrljala za šankom u jednom klubu. Bilo mi je fenomenalno što me on nije prepoznao i cijelo vrijeme našeg razgovora očekivala sam da odjednom začuđeno stane i kaže "O, pa ti si Danijela Dvornik!". Ali nekim čudom, nije.
Oprostili smo se i razmjenili brojeve u nadi da ćemo popiti neku kavu negdje u gradu jednog dana. Dok sam odlazila, mislila sam kako je nemoguće da me nije skužio, ili mu to uopće nije bilo važno - što mi je bilo apsolutno drago. Napokon netko oslobođen predrasuda o ljudima o kojima čitaju. Par dana nakon toga, uslijedila je poruka i poziv na obećanu kavu. Našli smo se, popili čak dvije kave, ugodno pričali da nam je vrijeme prošlo u trenu. Ni tada nije spomenuo moje ime. Bila sam zaista iznenađena činjenicom, da netko nema pojma tko sam ja. I to mi je godilo, jer nije bilo onih dosadnih pitanja o mom pok. mužu, o koncertima i glazbi. Bio je to više onako jedan ugodan razgovor sa željom da se bolje upoznamo.
Nakon toga uslijedio je niz simpatičnih sms porukica i plan da se opet vidimo. A onda odjednom muk od nekoliko dana. Pretpostavila sam što se dogodilo, a njegova zadnja poruka mi je to i potvrdila. Napisao je kako usprkos svemu, i ugodno provedenom vremenu i nekim zajedničkim interesima i uzajamnoj dragosti ipak ništa neće biti od nas. Jer mu je na kraju proradio kliker.
Nisam se previše uzrujala, godine mi ipak to ne dozvoljavaju. S jedne strane mi je ovakav potez bio razumljiv, a s druge strane totalno glup. Upoznao me onakvu kakva jesam bez areole "tko sam i što sam", a s druge strane odbacio je druženje zbog mog imena i prezimena. Takozvani "moj" problem je zapravo njegov problem. Prepao se i to je kod mene umanjilo njegovu dragost. Ne volim muškarce koji nemaju "muda" da se uhvate u koštac s nekim problemom kojeg ja uopće ne vidim kao problem. Ali dobro, to je moje viđenje stvari. Ipak, voljela bih da smo se našli na još jednoj kavi pa da mi je svoju odluku ili sumnju rekao u lice. Ovako, sms poruka nije ostavila prostora za objašnjenje. Taj me primjer nagnao na razmišljanje, da li se odmah predstaviti ili jednostavno pustiti da se stvari odvijaju spontano? Je li bolje da me prepoznaju ili ne? U svakom slučaju, kako god bilo, ja sam ja.... s imenom ili bez njega. Ljude prosuđujem po onome što vidim, što čujem i na način kako zrače, savršeno mi je svejedno kakvo im je ime i porijeklo....
Danijela Dvornik