Bože moj koja smo mi zemlja i koji smo mi narod! Da li se ikada probudite sa grčem u želudcu i saznanjem da živimo u državi sa prilično zatucanim narodom? Ja svako malo osjetim na svojoj koži koliko smo se mi zadnjih godina u svakom pogledu unazadili, i zato sam iz protesta prestala čitati novine, gledati televiziju, a sve manje i manje čitam razne news portale, molim Boga da uvede pretplatu za čitanje tako da i to prestanem čitati. U zemlji gdje ništa ne valja, gdje je napredak toliko spor i težak, gdje je svakom drugom Hrvatu ugrožena egzistencija, gdje su pljačkanje i krađa na najsofisticiraniji način prihvatljivi i legalni, gdje ljudi šute i trpe svakojake nepravde, gdje se crkva i njeno zastarjelo poimanje života miješa u sve strukture života onih koji vjeruju u nju i onih koji ne vjeruju, gdje nam se političari smiju u brk, gdje na svakom koraku vlada korupcija, a o pravdi i pravosuđu neću niti govoriti. Imala bih toga još za nabrojiti, ali jednostavno ne želim jer bi to potrajalo.
U ovoj maloj zemlji, vijest je da prodajem na aukciji Dinovu odjeću i neke sitnice. Ajde, dobro, ipak je on bio neka persona u glazbenom skućenom prostoru na Balkanu pa je i taj interes opravdan. Vani je to uobičajena praksa da se stvari neke zvijezde stavljaju na aukciju gdje postižu ogromne cifre koje za to izdvajaju pasionirani kolekcionari. I ja bih voljela da živim u zemlji gdje bi se takve stvari cijenile, ali u ovoj zemlji, to nije praksa. Štoviše dočekana sam na nož zbog same ideje da stavim neke stvari na prodaju. Pa sam tako pročitala toliko gnjusnih stvari o sebi i postavila sebi pitanje: «Što sam ja to učinila tako strašno da zaslužujem da me netko proziva parazitom, tukom, kozom,kravom i ostalim epitetima?»
Moja garaža, kao i podrum, zatrpani su silnim kutijama sa cipelama i odjećom koja se taložila zadnjih 15 godina. Nekoliko desetaka puta u tom vremenskom periodu sam preslagivala te kutije i svako malo bacala neke stvari koje bih voljela da nisam, ali jednostavno nije bilo mjesta jer bi uvijek nešto novo pristizalo. I prije nekih mjesec dana, skužila sam da ni auto više ne mogu parkirati u garažu. Kako sam odlučila prodati ovaj stan (već sam pisala o tome) i kupiti manji, zabolila me glava od pomisli da bih i te kutije nosila sa sobom. Gdje bi ja s tom silnom robom? I tako je došla ideja da te stvari stavim na aukciju na Dinov FUN PAGE i ponudim ih njegovim vjernim obožavateljima koji bi voljeli imati nešto Dinovo, jer su me ionako stalno nešto žicali. Smatrala sam da čuvanje tih stvari nema nekog velikog smisla jer će ih zub vremena ipak načeti ako ne i uništiti, a ovako te stvari mogu dobiti neki novi život i adekvatno mjesto.
Onda su se javili moralni dušebrižnici koji su došli s prejakim idejama o nekom muzeju za Dina. Da, muzej... Nasmijalo me to, iskreno. Koliko moraš biti glup da ti takva ideja padne na pamet u zemlji u kojoj muzeji zjape prazni i održavaju se isključivo iz državne sise, koju plaćate vi, dragi porezni obveznici? Ili su možda zamislili da svoj stan preuredim u muzej, ali onda bi opet došli do ključnog problema, ako kojim slučajem i naplatim ulaznicu, bit ću opet krava, koza... koja bi sve naplatila. Dakle, morala bih omogućiti tim pametnjakovićima da razgledaju besplatno! Po mogućnosti.
Onda je bilo onih koji su htjeli da baš sve dam u humanitarne svrhe. Ti su mi najdraži! To su ti velikodušnici koji zadnju kunu uplaćuju za humanitarne svrhe svakog mjeseca. Neki imaju i trajni nalog u banci za takve stvari. Moj muž je za života odsvirao mnogo koncerata za raznorazne humanitarne zajednice i projekte i mislim da se dovoljno odužio u tom smislu. A ja pomažem kad mogu i kako mogu za nešto što me dirne i što ima istinsku svrhu. Onako, okrenem nekoliko puta neki telefonski broj za prikupljanje sredstava ili uplatim na neki račun, iznos koji mogu izdvojiti. Ne zovem novinare niti šaljem kopije uplatnica da se objave, to je moja osobna stvar. Ako nešto od Dinove odjeće ostane, sačuvat ću je pa ću je jednog dana donirati za neku plemenitu stvar, ali ide mi na živce da me se proziva. To je stvar osobnog stava, a ne dušebrižničke želje frustriranih ljudi ove zemlje.
Treća i skoro najiritantnija stvar kad je prosječno hrvatsko stanje uma u pitanju je pitanje: «Koliko ću ja zaraditi od prodaje i gdje taj novac ide?». To je vrhunac nekulture i bezobrazluka! Meni to nikada ne bi palo na pamet, a kamo li takvo pitanje postavljati pa makar to pitala anonimno u nekim komentarima. Ja koja nisam ništa ukrala, nikoga ubila, cijeli život sam poklonila svome suprugu i njegovoj karijeri i zdravlju ako hoćete, bila uz njega i kad nitko nije, ništa nismo od nikoga dobili, sve smo znojem zajednički zaradili. Meni se postavlja to glupo pitanje, u zemlji gdje svakodnevno izlaze afere i pljačkanja u milijunskim ciframa!
Ja sam totalno nebitna, a aukcija je zanimljiva po tome što je nitko nije radio do sada, ali zbilja nije za neke dubinske analize i osuđivanja. Jednom sam napisala na Dinovom fun profilu nešto što je moja mantra pa evo stavljam to i ovdje.
Što sam naučila u ovih 5 godina od kada Dina nema:
Danijela Dvornik