Nije se lako probuditi sa saznanjem da ne živimo baš u idealnoj i
pitomoj zemlji. Zapravo, ja to odavno znam, ali svaki put kad takvo
saznanje dobije još jednu potvrdu, boli kao da mi netko zabija nož u
srce. Tužno mi je bilo gledati i slušati sve ono što se desilo na Gay
paradi u Splitu. Gomila krezube i razjarene mase nošene vjetrovima
mržnje svega što je različito od njih, protiv šačice ljudi koji su se
usudili zatražiti svoja prava i izreći glasno i jasno da eto i oni
postoje i žive među nama. Odmah da vam kažem, ja podržavam gay paradu i
apsolutno nemam ništa protiv njih. Neka ljudi iskažu javno svoje
probleme, to je demokracija.
Zadnjih dana sam se naslušala vrlo poznate rečenice većine stanovništva
“neka doma rade što god hoće, ali neka zato ne paradiraju”. Čak mi se
učinilo da su tih dana po sistemu copy-paste, u nedostatku argumenata
ili nedovoljno poznavanje materije, jednostavno svi izgovarali. I popela
mi se na živce! Nije razlog parade gayeva i lezbijki pravo na žvaljenje
u parku, nego pravo da mogu normalno izreći tko su i što su, bez da
zbog toga snose posljedice ili da budu diskriminirani. Žele se
osloboditi straha, jer živjeti u strahu da netko ne otkrije vašu tajnu,
nije život. Živjeti u strahu od osude obitelji, okoline i društva stvara
frustriranost. I ma koliko se neki od vas sa mnom neće složiti, ipak
probajte se staviti u njihovu kožu barem nakratko. Split me nije posebno
razočarao, štoviše očekivala sam tako nešto jer u Splitu je nekako
uvijek sve na rubu ekstrema. Nekad je taj ekstrem čak znao biti i
pozitivan. Ja u svojim sjećanjima pamtim jedan drugačiji Split, puno
tolerantniji i otvoreniji, a ovo što se sada dešava, odbijam prihvatiti
jer znam da većina onih ljudi na rivi nemaju baš puno veze sa Splitom i
Splićanima osim što zadnjih godina žive u njemu. Neću napadati Vlaje jer
većina tih Vlaja kojih napadamo su se stopili u život pravog Splita i
postali Splićanima. Za vrijeme domovinskog rata u Split se sjatilo svega
i svačega, i sad su vidljive posljedice takvih migracija. Na žalost.
Nije mi bilo pravo kada sam iz usta gradonačelnika Splita čula da je
Split jedna konzervativna sredina. Split u kojem sam ja živjela nije
bio konzervativan grad nego za ono vrijeme, vrlo napredan grad. I bez
prevelikog ljubljenja oltara nedjeljom, ljudi su čuvali svoju tradiciju i
obitelj, više nego danas. A najvažnije od svega, nikada nisam osjećala
niti vidjela mržnju kakva se mogla vidjeti ovih dana. Naročito me se
dojmio prikaz rulje koja pozdravlja ustaškim ili nacističkim pozdravom.
Ne znam kako je vama, ali meni je to zastrašujuće. Ne mogu prihvatiti ni
razlog “provociranje” za takvo divljaštvo jer iskreno, mene također
neke stvari znaju isprovocirati, ali ja sve što me nervira jednostavno
ignoriram ili protestiram nekim civiliziranim načinom. Javili su se i
dežurni crkvenjaci, koji umjesto da propagiraju toleranciju i mir među
ljudima bez obzira na njihovu rasu, vjeru ili spol, što je u skladu sa
vjerom koju predstavljaju, oni siju izljeve netolerantnosti i potpaljuju
vatru među stadom.
Tako smo mala zemlja, a toliko podijeljena. Mržnja nas razara, ali kao
da to nitko ne primjećuje. Kako ćemo naprijed kad se među sobom ne
podnosimo?
Homoseksualci su postojali od kada je čovjeka, neki od najvećih
umjetnika su bili homoseksualci. Danas od njih kupujemo najljepše cipele
koje žena može poželjeti, oni nas oblače, kreiraju glazbu, dizajniraju
naljepši namještaj i automobile, kuhaju, pišu, stvaraju umjetnost… itd, a
onda se ponašamo ovako licemjerno prema toj populaciji. Ja volim gayeve
i draže mi je biti u njihovom društvu nego društvu zaostalih i
primitivnih ljudi. Ljude treba cijeniti isključivo po njihovim
kvalitetama, ako ništa drugo barem im treba dati šansu.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine