Neka djeca se toliko trude uklopiti u društvo da su se spremna promijeniti iz temelja kako bi bila prihvaćena u popularnoj ekipi. Promijenit će stil odijevanja, glazbu koju slušaju, zatomit će neke svoje želje i ciljeve ne bi li osjetili osjećaj pripadnosti. Teško je biti vuk samotnjak. Slične probleme imaju i odrasli.
Tko se od vas usuđuje biti drugačiji od svoje okoline i nekih općeprihvaćenih mišljenja i obrazaca ponašanja? Većina ljudi zazire od toga da budu svoji, autentični, ono što jesu i na kraju budu ono što bi drugi ljudi htjeli da budu. Boje se "stršati" ne bi li bili obilježeni kao crne asocijalne ovce pa se zato po inerciji slažu s većinom. Kako izraziti svoju osobnost i autentičnost u svijetu u kojem živimo, bez glume i pretvaranja?
Često puta dok stojim u redu u pošti, banci ili nekom drugom mjestu, znaju me ljudi promatrati, nešto priupitati, ali ima žena koje prvo pitaju: “Kako vam je kćer?”. U početku sam mislila da pitaju iz dobronamjernosti, shvaćajući njihovu zabrinutost za Ellu koja je, eto, tako mlada ostala bez tate, uvijek bi im pristojno odgovorila “Hvala na pitanju, Ella je dobro”. Neki bi se zadovoljili tim odgovorom, a neki bi dobacili u stilu: “Čuvajte je”, “Pazite na nju, mlada je”, “Ja molim za nju”… itd. I ne bi bilo ničeg lošeg u tome i njihovim dobrim namjerama, da te namjere ponekad ne govore nešto drugo, ono što ne žele glasno izgovoriti, ali se da iščitati iz njihovog pogleda “Otac joj je bio na krivom putu, a ni ona nije daleko”. Možete reći da sam paranoična, da u svemu ovome nema trunke onoga što ja smatram sumnjivim, ali poznam ja dobro ljude. Naslušala sam je svega svih ovih godina i naučila da su te njihove dobre namjere često popločane ljudskom radoznalošću. Nemam snage ni volje svakome pojedinačno objašnjavati svoj stav o životu i odgoju svoje kćeri. Možda smo Dino i ja imali drugačiji pristup i razmišljanja o životu, pa tako i o odgoju naše kćeri, koji se zasigurno ne poklapa sa većinom ljudi u ovoj zemlji, pa tako možda ni sa vašim. Ono što je najvažnije od svega, Ella nije nikada bila uskraćena za našu ljubav i poticali smo je da bude svoja. Neću ovu kolumnu koristiti u objašnjavanju naših metoda, vrlina ili mana jer svi smo mi roditelji koji pokušavaju biti najbolji što možemo i često od silne želje da takvi budemo, ponekad pogriješimo. Naravno, lakše je uprijeti prstom u drugoga, nego u samog sebe.
Svih ovih godina, kao uostalom i danas, ja izlazim vani, idem na koncerte, a ponekad i u klubove. Bila sam okružena mladim ljudima, ljudima koji su možda bila vaša djeca ili nečija djeca. Gledala bi ih u obližnjim parkovima kako piju neku izmiksanu žesticu i takvi polupijani ili skroz pijani ulazili u klubove, neki su bili na raznim “bombonima” i tko zna na čemu. Gledala bih te mlade djevojke koje su već poprilično odvaljene bauljale klubom, ljubakale i drpale se sa nekima za koje ni one same nisu znale tko su, momke koji su od većih količina alkohola i tko zna čega još, postajali neugodni, glasni i agresivni. Često sam razmišljala o momentu kad će moja Ella zakoračiti u noćni život klubova. I iskreno, bojala sam se. Nisu to bila ona vremena kada smo mi odrastali, kada je vidjeti pijanu djevojku bilo ravno najvećoj sramoti. Nisu to ona vremena kada je sve bilo romantičnije, pristojnije i manje opasno. Danas mladi imaju samo jedan cilj kada izađu “da se razvale, ubiju ili odvale”. Ona Ellina faza, buntovna i pubertetska je prošla i na svu sreću samo ju je okrzla. Ponosna sam na nju što ne izlazi po klubovima, ne puši cigarete i ne pije.
Ponekad se zapitam kako i kada je postala tako dosadna. Ja sam u njenim godina živila mnogo intenzivnije, svaki vikend sam bila u disku, nikada nisam pila, ni pušila. Pa ipak, ljudi o Elli svašta misle, da je raskalašena i skandalozna, a sve po sistemu “kakav otac, takav sin” (u ovom slućaju kćer). Totalno krivo. Biti drugačiji u ovoj zemlji nije lako, a za to treba hrabrosti i odvažnosti.
Bogatstvo je u raznolikosti, no ljudi su često skloni površnim zaključcima.
Prepuštamo drugima da odlučuju za nas i prilagođavamo se onome što je trenutno popularno. Nemamo vremena za istraživanje drugih opcija pa idemo linijom manjeg otpora odlučujući se za ono što je općeprihvaćeno stajalište. Ponekad su naše odluke rezultat pritiska obitelji, kolega, prijatelja, onoga što nam nameću mediji ili tradicije. Postoje i oni koji se tomu odupiru.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine