Uhvate me ponekad dani totalne potištenosti i neke čudne bezvoljnosti (a koga ne uhvate?). Sve oko mene postane statično i vrijeme kao da ne ide meni u korist. Bauljam po kući, apsolutno svjesna prolaznosti vremena, a opet nemoćna da uzburkam stvarnost. Ili to možda ne želim.
U takvim trenucima teško podnosim samoću, nemogućnost da prislonim glavu na nečije rame i da utonem u čvrsti zagrljaj poput djevojčice kojoj treba toplina nečije sigurnosti. Netko tko će mi u tom trenutku uvjerljivo prišapnuti “bit će sve u redu”. I nije važno da li će zaista biti sve u redu, važno je čuti s vremena na vrijeme te riječi. Fali mi moj muž. Iako je već prošlo, reći ćete dosta vremena, vrijeme u mom slučaju nije zaliječilo rane, a rekli su mi, štoviše uvjeravali su me da vrijeme liječi sve. Teško se nosim s tom činjenicom, iako bi ljudi oko mene zaključili da sam to prilično snažno odradila. Ne pričam često o tome, ne dam naslutiti. Hendlam život, dan po dan, slažem životnu slagalicu u sliku bez okvira. Pri tome se osjećam kao kornjača, sporo mi sve to ponekad izgleda. Ali ne nerviram se previše, shvatila sam da je borba sa vremenom ponekad “nemoguća misija”.
Jedno jutro nazvala me moja dugogodišnja prijateljica koja je imala potrebu da mi u najkraćim crtama ispriča sve novosti u njenom životu punom stresa i problema, koje ona uspješno riješava. Slušala sam je pažljivo i na kraju razgovora samo rekla: - Draga, ajmo sutra na Brač u moju kuću! Treba mi to, a i tebi.
Već ujutro smo bile u mom autu s malim torbama, spremne za put. Volim kod nje što usprkos poslu i obitelji ne komplicira stvari. Obje smo bile sretne kada smo prošle naplatne kućice u Lučkom. Veselile smo se neobaveznom druženju na otoku. Svakim kilometrom ostavljale smo probleme i stresove, depresiju i potištenost za nama, a već dolaskom u Split, pogled na more djelovao je kao čudotvoran lijek za sve naše probleme.
- Kako se osjećaš kad dođeš u Split?- upitala me prijateljica znatiželjno.
Popile smo kavu na palubi broda gdje nas je sunce grijalo, gledala u Split i razmišljala o tom njenom pitanju.
-Split mi je u srcu, toliko imam lijepih uspomena i sjećanja na taj grad da sada osjećam svojevrsni strah od njega. Pamtim Split u jednom drugačijem vremenu i strah me da mi se od današnjeg Splita ne uruši slika kakvu pamtim. Teško mi je proći Splitom, a da ne tražim Dina po njemu. U svakoj uličici starog grada ili kafiću, vidim Dina. Vraćaju mi se slike i uspomene tako jako, da mi je bolno. Viđam poznate ljude, njegove prijatelje i ekipu, nezamislivo mi je sve to bez njega. Zato u njega dolazim na brzinu i svake godine sebi kažem da ću ostati nekoliko dana, čisto da osjetim Split, ali uporno bježim. Jer u kratkom roku sam izgubila mnogo dragih ljudi koji su me vezivali za taj grad. Sve se od tada promjenilo, ali se nadam da ću to prevladati. Treba vremena. Za sada mi je prekrasan ovako s palube broda.
Kako smo kročile nogom na otok tako smo se “diskonektirale” od realnog svijeta, dočekalo nas je pravo ljetno vrijeme, ali na kratko. Uslijedili su dani kiše, juga i bure. Bilo je toliko zima da smo većinu vremena proveli na trosjedu zamotane u dekice i gledajući sve moguće sapunice. Ipak, dobile smo ono po što smo došle i bilo nam je lijepo i opuštajuće usprkos vremenu.
Put na Brač i boravak na njemu nas je koštao toliko da smo za te novce mogle otići npr. avionom u Tursku, 7 dana, u hotel od 5 zvjezdica, all inclusive i dignuti sve četiri noge u zrak. Sada kad još poskupe cestarine i trajekti ja stvarno ne znam kako ćemo održavati kontakte sa Dalmacijom. Sjećam se da smo Dino i ja prije 20 godina putovali u Split svaki slobodni trenutak, a tada nije bilo autoceste, a od kada imamo autocestu to se dešavalo uvrh glave , 2 puta godišnje. Zaista smo u banani. U supermarketu smo ostavile cca 500 kuna, a kad smo to posložile u frižider, shvatile smo da nismo kupile ništa. Sutradan smo morale opet u nabavku konkretnih stvari, mesa, povrća i voća. Mislim da je isplatljivije otići u hotel nego sedam dana u vikendicu.
Tekst i foto:
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine