Dobro došli u Babilaž – ciklus kolumni čije su autorice članice naše redakcije.
U njima će s vama dijeliti svoja mišljenja i razmišljanja o različitim temama, od ljubavi, ljepote, kuhanja, svakodnevnih događanja...
U zadnje vrijeme, više nego obično, suočena sam s raznoraznim odlukama, važnim, trivijalnim, velikim i malim. I većinu vremena u nekoj takvoj situaciji pokušavam sagledati sve kutove i pronaći najbolje rješenje, a to zahtijeva i puno energije. No češće, ipak, iz raznih razloga baš i nemam volje ni vremena za dugo razmišljanje, pa sve rješavam u hodu vođena intuicijom i nadam se da sama sebi neću morati reći "E, jesam ti rekla". Na sreću, za sad ova metoda dosta dobro pali.
Vezano uz sve ovo, prošli tjedan gledala sam jedan film koji me potaknuo na razmišljanje o tome što zapravo upravlja tim cijelim sustavom donošenja odluka u meni. Ovaj film govori o prekidu ljubavne veze i kontradiktornom stanju u kojem se tada nalazite. Vaša vam glava govori "sva sreća da je to gotovo" ili "to je bolje za sve nas", dok se srce osjeća raspadnuto u milijun komadića i misli kako je ovo najgora stvar koja vam se ikad dogodila. Ja, doduše, ne prolazim kroz ružan prekid, ali sam shvatila kako je konflikt između razuma i srca čuči negdje iza svake odluke koju donosim.
Razmišljajući o svojim prošlim izborima, probala sam ih podijeliti u dva stupca da bih vidjela donosim li odluke češće srcem ili razumom. Uvijek sam sebe smatrala racionalnom osobom koja razum, kao neki štit, uvijek stavlja ispred srca koje uvijek nađe način da te uvali u ... Na kraju sam ustanovila kako je ta mala "pumpa" isto tol'ko samostalna i tvrdoglava kao i ja, da ne dozvoljava da se njome komandira i uključuje je se po vlastitoj volji, bez obzira na to koliko se glava trudila isključiti je. Upravo je ispalo ono čega sam se pribojavala, da srce možda ima puno više utjecaja na moje odluke nego što sam mislila.
Usred svega ovog prisjetila sam se pisma koje je Thomas Jefferson jednom napisao ženi koju je upoznao u Parizu. Ona je bila udana, on nesretno zaljubljen, a sve je rezultiralo esejem u kojem njegovo srce i glava vode dijalog. Raspravljaju o radosti prijateljstva i boli razdvojenosti, a kasnije i o ozbiljnijoj podijeljenosti sebe, o razlici između razuma i emocija, između vlastitog interesa i altruizma u svakom od nas.
U svom eseju on piše kako se glavom puno više kalkulira, dok su odluke donesene srcem iskrenije. On tvrdi i kako su ustupci koje um čini u korist srca (dajući mu tako moć odlučivanja) izvor nekih od naših najvećih moralnih pobjeda.
Zapravo sve se svodi na balans tih dviju stvari. Nije dobro niti previše razmišljati, niti se pustiti da nas emocije nekontrolirano vode. E sad, kad bi mi još netko otkrio kako to postići ...
I, zašto sam onda gotovo uvijek na strani Srca kad su u pitanju odlični stripovi sa stranice TheAwkwardYeti.com?
Naslovna ilustracija: © Dmitry Guzhanin - fotolia