Aleksandrijski svjetionik jedan je od sedam svjetskih čuda Starog svijeta, a za razliku od, primjerice, babilonskih visećih vrtova, za njega je apsolutno sigurno da je postojao. Ne samo da se znalo kako je izgledao, nego se zna gdje je točno stajao, jer su tijekom stoljeća pronađeni njegovi opisi, crteži i skice, a 60-ih godina prošlog stoljeća pronađeni su njegovi ostatci pod vodom, koji su u postupku da uđu pod zaštitu UNESCO-a. No, krenimo od početka, u razotkrivanje njegove veličanstvene prošlosti.
Prvi svjetionik
Nalazio se na ulazu u luku egipatskoga grada Aleksandrije, koji je osnovao Aleksandar Veliki na obali rijeke Nil. Nakon njegove prerane smrti, vlast u Egiptu preuzeo je Ptolomej I Sotera, za vrijeme čije je vladavine Aleksandrija postala glavni grad Egipta, sagrađena je poznata Aleksandrijska knjižnica i počela je gradnja aleksandrijskog svjetionika, koji je kasnije postao jedna od najviših građevina na svijetu. Naime, smatra se da je samo Keopsova piramida bila viša od njega.
Sagrađen je na malenom otočiću Farosu, koji se nalazio na ulazu u aleksandrijsku luku, a koji je nasipom od zemlje i kamenja, koji je ujedno služio kao luka, bio spojen s kopnom. Osim toga, ne samo da se smatra arhitektonskim čudom, nego je i prvi svjetionik takve vrste na svijetu, odnosno postao je arhetip za sve kasnije sagrađene svjetionike. Navodno, gradnja je bila povjerena graditelju Sostratu od Knida i je počela 290. godine prije Krista, a završena je desetak godina poslije, za vrijeme vladavine Ptolomeja II Filadelfa, sina Ptolomeja I.
Viša samo Keopsova piramida
Postoje razni zapisi o izgledu svjetionika, koliko je bio visok i od čega je bio sagrađen, no većinom je samo riječ o varijacijama iste konstrukcije. Bio je sagrađen od tri dijela. Najniži i najširi dio, koji je imao funkciju svojevrsnog postolja, bio je kvadratnog oblika, a stranice su mu bile okrenute na četiri glavne strane svijeta, dok mu je unutrašnjost navodno bila ovalna. Bio je sagrađen od velikoga vapnenačkog kamenja. Navodi govore kako je taj dio bio visok između 56 i 73 metra. Taj dio bio je smješten na širokoj kamenoj podlozi visokoj oko šest metara. Također, vrata kroz koja se ulazilo u svjetionik nisu bila na dnu svjetionika, nego nekoliko metara više, a do njih je vodio most ili rampa duga 183 metra i s nasipa se uzdizala prema vratima.
Srednji dio svjetionika, koji se dizao u zrak, bio je izgrađen u obliku osmerokuta, a visina mu je navodno bila između sedam i osam metara. Stranica osmerokuta bila je široka oko 18 metara. Na samom vrhu nalazila se kupola od granitnih stupova, gdje je noću gorjela vatra koja je reflektirala svjetlost od metalnih konkavnih zrcala, koje je navodno izumio Arhimed. Danju je pak svijetlio zahvaljujući sunčevoj svjetlosti koje se odbijalo od tih zrcala.
Gorivo za vatru, vjerojatno drva i smola, svjetionik se dopremalo magarcima koji su se stepenicama penjali unutar svjetionika do jedne određene razine. Na vrhu je bio kip ili Zeusa ili Posejdona.
Čudo znanosti i tehnologije
No, svjetionik navodno nije bio samo „običan“ svjetionik koji je upozoravao i navodio pomorce prema luci. Bio je utvrda koja je služila kao prva linija obrane od neprijatelja, ali i sustav pokazivanja vremena, meteoroloških prilika i uzbunjivanja. Navodno su to činili brončani kipovi koji su bili postavljeni oko osmerokutne strukture.Tako je svaki kip imao određenu funkciju, jedan je pokazivao kretanje Sunca nebom, drugi smjer vjetra, treći je pokazivao izlazak i zalazak Sunca, dok je četvrti otkucavao protok vremena unutar 24 sata.
Navodno je postojao kip koji je alarmirao građane Aleksandije o dolasku neprijatelja proizvodeći glasnu buku. Što je neprijatelj bio bliže, to je buka bila glasnija. Njegova svjetlost je bila i vidljiva 160 kilometara na pučini i za vrijeme sunčanih dana svjetlost Sunca se pomoću zrcala mogla usmjeriti na neprijateljski brod, te ga zapaliti. Neki pak tvrde da su zrcala čak služila kao dalekozor kojim se moglo promatrati što se događa u Konstantinopolu.
Pad svjetionika
Svjetionik je stajao više od 1500 godina, nije sigurno je li u međuvremenu bio obnavljan, no poznato je da su ga tijekom svih tih godina na kraju razorile prirodne katastrofe – tsunamiji i potresi. Navodno je tijekom 365. godine nakon Krista bio lakše oštećen potresom i tsunamijem koji je zadesio Mediteran, odnosno da je pretrpio lakša napuknuća. Lakši potresi u 10. stoljeću dodatno su oštetili konstrukciju, zbog čega je svjetionik izgubio oko 20 metara na visini. U 14. stoljeću, točnije 1375. godine, nakon jakog potresa na tom području Mediterana, svjetionik se srušio. Oko 100 godina poslije, Mamluk sultan Qa?it Bay iskoristio je ruševine svjetionika za izgradnju kule koja i danas stoji na tom mjestu.
Otkrivenje nakon 600 godina
Prva ekspedicija pod sponzorstvom UNESCO-a i predvođena pomorskom arheologinjom Honor Frost otkrila je mjesto gdje se nalaze ostatci svjetionika, ali kako nije bilo dovoljno stručnjaka za to područje i zbog zaoštravanja raznih sukoba na tom području, daljnja istraživanja nastavljena su tek 1994. godine pod vodstvom arheologa Jean-Yves Emperor koji je ponovno otkrio ostatke svjetionika koji se nalaze na dnu istočne aleksandrijske luke. Dio je tih blokova i raznih kipova iz starog Egipta izvađen, dok su daljnje satelitske snimke potvrdile da postoje još brojni ostatci pod vodom. Navodno su pronađeni i kipovi iz razdoblja starog Egipta, koji su vjerojatno krasili prilaz svjetioniku i sam svjetionik. Do njih je moguće zaroniti i vidjeti ih na lokaciji na kojoj se nalaze 600 i više godina.
Trenutačno se radi na tome da dio luke na kojem se nalaze ostatci prvoga i najstarijeg svjetionika na svijetu postane dio UNESCO-ove podvodne kulturne baštine. Također, u planu je izgradnja velikoga aleksandrijskoga podvodnog muzeja u kojem bi posjetitelji bez ronilačkih odijela mogli vidjeti ostatke ovoga jedinstvenoga svjetskog čuda.
Izvor: www.znanje.org
http://www.unmuseum.org/
www.britannica.com
http://www.unesco.org