Najčešće se tu radi samo o različitom pristupu ili praksi kod istih aktivnosti, ali nerijetko se dogodi da se uopće ne slažemo s postupcima drugih roditelja, smatramo ih neprikladnima ili čudnima te ih osuđujemo. Svaki roditelj mora ponovno redefinirati svoje vrijednosti kada počne brinuti o drugom biću, pa na iste te vrijednosti jednostavno postajemo osjetljivi.
Već smo pisali o mnogim internetskim sukobima među mamama i doista se čini kako ljudi danas imaju puno više hrabrosti osuđivati skriveni iza nekog nadimka nego direktno u lice. Na stranici Huffington Posta pronašli smo članak jedne mame koja je jednostavno odlučila da više neće osuđivati druge roditelje te se pobliže pozabavila razlozima zbog kojih ne odobravamo ili osuđujemo postupke nekih drugih roditelja prema djeci.
Prije svega, treba uzeti u obzir da svaki "normalni" roditelj doista zna što je najbolje za njegovo dijete, pa nije baš neka fora stavljati se iznad toga. Samo roditelj zna zbog kojih i kakvih okolnosti se ponaša na određeni način prema svojem djetetu. Zašto nam je onda uopće stalo da se oni ponašaju drugačije? Zašto se roditelji često ne slažu oko niza pitanja i problema i ponekad se doista okrutno osuđuju?
1. Mame osuđuju zato što se na njih odjednom strovaljuje tisuću i jedno očekivanje i one ponekad ne znaju kako sortirati niz "savjeta" od osoba iz svoje okoline, a koje zapravo doživljavaju kao pritisak. Ponekad će jedna mama drugoj uputiti samo usputnu opasku, a ona može itekako zapeckati ili čak shrvati drugu mamu. Ona koja komentira možda ne želi biti okrutna ili bezobrazna ili nametljiva, već je vjerojatno i sama pod ogromnim pritiskom roditeljstva, pa je i njoj lakše uspostaviti kontrolu na način da nameće svoje stavove. Osobito se žustre rasprave i kritike vrte oko dojenja. Primjerice, jedna će mama kritizirati drugu što je prestala dojiti, ne znajući da se to dogodilo zbog zdravstvenih razloga, a ne kao hir. Možda će onako "usput" reći mami koja više ne doji da bi joj dijete moglo biti boležljivo ili manje inteligentno, što bi povrijedilo svaku mamu i zgazilo joj samopouzdanje uz mišljenje da je loša majka. S druge strane, mama koja kritizira vjerojatno je i sama pod određenim pritiskom i svakodnevno je pod stresom upravo zbog razloga što još uvijek doji svog 2-godišnjaka.
2. Ponekad osuđujemo zato što je iznimno teško staviti se u nečije tuđe cipele. Zasigurno vam se dogodilo da vam potpuni stranci u supermarketu ili u parku dijele savjete kao što su "Stavite malenome kapicu, hladno je". Istovremeno ti dobronamjerni savjeti dolaze iz pozicije nekoga tko ne zna kako je biti vi. Osoba koja komentira vaše postupke ne zna da se vi svakog dana borite sa svojim mališanom da uopće odjene jaknicu i da svakog dana po sto puta baci kapicu na pod, a vi je ponovno stavljate. Biti roditelj znači svakodnevno se prilagođavati karakteru vlastitog djeteta, što često znači niz manjih propusta za zadovoljenje krajnjeg cilja. S druge strane, zasigurno ste se zatekli da i sami kritizirate ne poštujući "tuđe cipele" i, primjerice, pomislili ili čak izrekli sudove kao što su: "Zašto šeće s djetetom po tako jakom suncu?" ili "Kako može djetetu dati slatko prije ručka?".
3. Ponekad osuđujemo druge jer nismo ni sami potpuno sigurni što radimo i radimo li uopće dobro taj posao koji se zove - roditeljstvo. Često gledamo mame u parku koje čitaju časopis ili knjigu dok joj se djeca samostalno ljuljaju i igraju, a onda pogledamo sebe i vidimo kako nas naš prvorođenac navlači oko tobogana i cvili da moramo stajati kraj njega čak i kad nas ne šljivi ni pola posto. Normalno je da se u takvim trenucima zapitamo jesmo li ga dobro odgojili i je li to normalno? Činjenica je da ponašanje nas često ovisi o karakteru djeteta, da ni jedno dijete nije isto, pa tako ni roditelj i njegov pristup. Ipak, dogodi se da zapadnemo u zamku osuđivanja, pa ćemo si reći "Ovoj mami nije stalo do djece. Umjesto da se s njima igra, ona čita i ignorira ih", dok istovremeno ta mama u pauzama čitanja misli "Kako joj je dijete samo nesamostalno i cendravo".
4. Ponekad osuđujemo jer smo ljubomorni. Otrovni komentari često su dio osjećaja da je nekim roditeljima bolje i lakše jer imaju bebu ili mališana koji nije boležljiv, koji spava cijelu noć, nosi dizajnersku odjeću od prvog dana, ide na baby fitness i slično. Za svaku aktivnost ili stvar uvijek se može pronaći negativni aspekt, pa možda, primjerice, kritiziramo roditelje koji kupuju Nike tenisice bebi koja će ih prerasti za dva mjeseca, a u sebi znamo da bismo i mi rado gledali kožne ljepotice na bucmastim nožicama svojih slinavaca, kad bi samo imali dovoljno novaca.
5. Osuđujemo i zato što nam je na kraju dana lakše ispucati negativnosti na primjeru susjedinog lošeg postupanja, nego se baviti vlastitim roditeljskim problemima. Doista nam ponekad bude lakše ispričati kako je susjeda "luzerica", jer joj je dijete vrištalo nasred trgovine i valjalo se po podu, a pritom "zaboraviti" kako smo mi morali svojem zlatu kupiti tri čokoladice i igračku da se isto nebi dogodilo i nama.
6. Osuđujemo druge zato što se plašimo da se njihove greške ne bi dogodile i nama. Ovaj dio ne treba posebno objašnjavati. Osobito smo skloni prosipati žuć kada se dogodi nešto tragično. Primjerice, roditelji zaborave i ostave dijete u autu na +39 stupnjeva C. To svakako jest za osudu, ali duboko u sebi smo ljutiti i oštri zato što se plašimo da jednog dana nenamjerno ne napravimo istu glupost i ugrozimo život našeg djeteta.
Od svih navedenih razloga dao bi se izvući zajednički zaključak, a to je da smo zapravo negativni onda kada smo nesigurni, uplašeni ili se osjećamo ugroženo. Protiv toga se možemo boriti suosjećanjem i razumijevanjem, a kako bi prestali kritizirati jedni druge.
Najlakše je to učiniti tako da se pokušamo staviti u nečiju tuđu poziciju. Možda je ta zločesta mama čije postupke ne odobravamo, zapravo imala težak dan, možda joj treba pauza od djece, obaveza i posla ili jednostavno ima svoj tempo i način rješavanja malih svakodnevnih životnih začkoljica.
I na kraju, možda najveći razlog zbog kojeg osuđujemo je taj što mislimo da su svi drugi u krivu, a svi drugi misle da smo mi u krivu. A zapravo, svi smo u pravu.