Hrana je sve popularnija tema. Postala je pravi kult, kuharice se odlično prodaju, ljudi koji se nikad nisu posebno bavili kuhanjem već npr; modom ili novinarstvom sad su vrsni poznavatelji domaćih i svjetskih kuhinja. Pripremaju kuharice, otvaraju restorane s manje ili više tipičnim jelima, a hrana viri iz svakog kutka. Imam dojam da se i televizijske kuće natječu koja će napraviti bolji kulinarski show, da ne spominjem strane i produkcijski mnogo jače slične emisije koje se isto tako prikazuju kod nas.
Sjećam se još vrlo popularnog showa Kruške i jabuke. Taj se isti u Bosni zvao Paprike i paradajzi. Zapravo gledatelji vole sve što je natjecateljskog karaktera, a uvijek su bile popularne emisije gdje se od malo namirnica treba pripremiti kreativan obrok. I kao kruna hrvatskom doprinosu gastronomiji bio je prošlogodišnje licencno izdanje Masterchefa. Ultrapopularan, s hrpom korisnih ideja, napetost se mogla rezati nožem, borilo se do zadnjih snaga, bilo je i tu suza (i od luka no i od tuge), doista interesantno. Posebno mi je drago da su neki ljudi, do tada nezaposleni, uspjeli nakon uspjeha u Masterchefu pronaći svoje mjesto pod suncem i danas rade posao koji vole i u kojem njihova kreativnost dolazi do izražaja.
No kad smo već kod hrane, u posljednju godinu dana pojavio se jedan neobičan trend: raw food ili sirovojelstvo – možda je i jedstvo.
Ponuda sokovnika, blendera i sličnih spravica kod nas nikad nije bila bolja i često možete čuti razgovor moj dragi Moulinex, sjajno sjecka, a sok je savršen, sa svim vitaminima i mineralima. Čak mi je jučer jedna prodavačica objašnjavala da je jedan sokovnik skuplji jer nešto sporije melje to voće što je plus jer ostaje sačuvano više vitamina. Molim?? Eto, i cijeđenje soka je postala znanost i kvantna fizika.
Oko tog sirovojedstva lome se koplja. Je li ljudski organizam predodređen za sirovu ili kuhanu hranu? Donedavno su nas učili da hranu treba termički obraditi jer se tako uništavaju kojekakvi nametnici. No, prije nekoliko dana pročitala sam da su najveća svjetska trovanja s mnoštvom žrtava nastala zbog toplinski neobrađene hrane.
Tu dolazimo do ključne riječi – enzimi – oni mogu razgraditi hranu, celulozu, plastiku....a kuhanje namirnica navodno uništava enzime. Ovu tezu zastupaju poklonici sirove hrane. Upravo zbog straha od nedostatka enzima, ljubitelji sirove hrane jedu proklijalo žito (klice). Tijekom klijanja u sjemenu se stvaraju svi mogući enzimi. Jedino hrana u sirovom stanju ima "aktivne" enzime, pa tako oni vjeruju da će konzumiranjem sirovih klica tijelo te enzime iskoristiti.
No danas su se razvile i skupine ljubitelja sirove hrane pa pogledajmo kako su podijeljene:
1. Klicoljupci – naziv sve govori, konzumiraju uglavnom klice, a zovu ih i Sproutarians
2. Ljubitelji „žive“ hrane (Living Fooders) – ovaj naziv baš ne razumijem ali evo opisa: svrstavaju se u vegane koji koriste i klice, fermentiranu hranu i neka povrtna jela
3. „Prirodni higijeničari" (Natural Hygienists) - konzumiraju sirovo voće, povrće, klice i sjeme.
4. „Instinktivni jedači" (Instinctive Eaters) - inspirirani su prehranom pračovjeka, koji hranu konzumiraju isključivo na temelju mirisa i okusa (zanimljivo da je tu uključena i hrana iz mora). – e baš me zanima da li predstavnici ove skupine baš kao i praljudi jure s kopljima po šumi – jer praljudi su , osim što su po šumi brali bobice, lovili i životinje zar ne......i jedu li npr sirovu hobotnicu – što bi bio pravi doživljaj , doduše malo ljigav.
5. Tu su i ljubitelji sirovog voća (Frutarians) koji uglavnom konzumiraju voće (oko 75%) dnevnog unosa,
Ponadali ste se da je gotov popis? A ne....idemo dalje.
Ljubitelje voćnih sokova koji uglavnom konzumiraju velike količine tekućine zovu Liquidarians. No, ovakva se ishrana provodi samo kratko, za pročišćavanje organizma.
I na koncu najnovija skupina – Vitarijanci (Vitarians) – pretežno konzumiraju fermentirane mliječne proizvode (jogurt, kefir i kiselo mlijeko) i manje količine sirovog povrća i voća. Njima nisu strana niti sirova jaja, sirova riba i školjke.
A sad se vratimo paradoksu – sirova hrana je zdrava, no podložnija infekcijama od termički obrađene. Pa hrana se i počela obrađivati upravo da bi se to izbjeglo. Kuhanje doduše uništava enzime iz hrane, no neupitna je zdravstvena sigurnost, jer se tako uništavaju toksini u hrani, pesticidi i ostale štetne tvari.
I sad se pitam, što jesti, kuhano ili sirovo? Naime sve ima svoje prednosti i mane, pa je najbolje uzeti ono najbolje i od jednog i od drugog, drugim riječima uživati u sirovom voću i povrću, no po mogućnosti odabrati ono organsko koje nije zagađeno pesticidima i herbicidima, a kuhati hranu koja bi sirova mogla biti opasna po zdravlje i još jedan savjet: kuhate li povrće kratko – svega par minuta, vitamini i minerali u većoj će mjeri ostati sačuvani.
Dobar tek,
Vaša Ema Jurić