Ovo je stajalište potvrdio i Dan Goleman 1996. godine u svojoj knjizi Emocionalna inteligencija u kojoj naglašava važnost samosvijesti, altruizma, osobne motivacije, empatije i sposobnosti da volimo i budemo voljeni, za profesionalni i osobni uspjeh u životu.
Od 1996. godine prošlo je puno godina, a pitanje uspjeha i neuspjeha i dalje je vruća tema. Danas se najčešće o tome govori u kontekstu konzervativnih stajališta prema kojima su djeci za uspjeh potrebni borbenost i ustrajnost, upornost, samodisciplina i snaga volje. Cilj je naučiti djecu kako se oduprijeti iskušenjima, preći preko vlastitih nekonstruktivnih poriva te odustati od onoga u čemu uživaju i posvetiti se poslu koji se od njih očekuje da ga izvrše. Ovakva stajališta korijene imaju još u tzv. protestantskoj radnoj etici, odnosno skupu vrijednosti koji u središte stavljaju rad. Osoba koja posjeduje radnu etiku ima odgovoran odnos prema radu, radne navike i uvjerenje da je rad sam po sebi dobar i koristan za razvitak pojedinca i zajednicu.
Uz ovo stajalište usko je vezana i tvrdnja da djeca imaju niz koristi od mnogobrojnih aktivnosti te od frustracija s kojima se susreću kod svakog neuspjeha. Drugim riječima, smatra se da je dobro da dijete doživi neuspjeh i osjeti frustraciju i nezadovoljstvo, jer ga to najbolje priprema na okrutni svijet rada i daje mu poticaj da bude bolji i uspješniji. Navodno bi djecu osjećaj neuspjeha trebao motivirati da se sljedeći put još više trude i pripreme za izazove "stvarnog svijeta".
S druge strane, čuju se i sve glasniji stavovi da djeca nemaju prilike proživjeta takva iskustva, jer ih odrasli sve snažnije štite, previše se zaštitnički odnose prema djeci općenito i pružaju pomoć i rješenje pri svakoj i najmanjoj prepreci.
Ideja da današnja djeca žive prelagodan život, da ih se previše mazi i da im se previše povlađuje, da ih se previše hvali i štiti, već je desetljećima prisutna u javnosti. Međutim, ona nema neko mjerljivo i znanstveno uporište. Ne postoje dokazi koji bi neupitno potvrđivali da su djeca danas zaštićenija od neuspjeha nego prije 10, 50 ili 100 godina.
Čak i kada bi se dokazalo da neki roditelji drže djecu pod staklenim zvonom više nego neki drugi roditelji, to automatski ne znači da su toj djeci osjećaji frustracije i neuspjeha nepoznati. Kada bismo svijet mogli gledati očima djece vrlo brzo bismo shvatili da i ona kojima se najviše ugađa, vrlo često dolaze u sitaciju da ne dobivaju ono što žele te su izložena kritici od strane roditelja ili vršnjaka.
Drugim riječima, ni jedno dijete kroz odrastanje nije u potpunosti zaštićeno od osjećaja frustracije i tuge zbog neuspjeha na nekom polju, bez obzira koliko roditelji bili zaštitnički prema njemu nastrojeni.
Je li osjećaj neuspjeha koristan za djecu?
Kada bi postojalo dijete koje je uspjelo postići sve u što se ikada upustilo, koje je uvijek dobilo sve što je željelo, ono bi se vrlo teško snosilo u situaciji u kojoj odjednom više ne bi sve bilo tako idilično. No je li neuspjeh koristan i ima li pozitivnih učinaka na razvoj djece? Trebaju li učitelji i roditelji namjerno stati po strani i ne pomagati djeci u situacijama neuspjeha?
Istraživanja ne podržavaju stajalište da su neuspjeh ili razočaranje konstruktivni sami po sebi. Mnogi se odrasli postavljaju u smislu "bolje ti je da se što prije na to navikneš", čime žele reći da je najbolje djecu izložiti negativnim iskustvima u ranoj dobi jer će ih se tako najbolje pripremiti na sva moguća razočaranja i negativnosti kasnije u životu. No to nema nikakvog smisla s psihološke perspektive. Naime, od mnogih se neuspjeha i frustrirajućih iskustava djeca vrlo teško oporavljaju i ne mogu uvidjeti pozitivne poruke ili učinke. A ako se ne oporave znači da neće biti spremni, niti psihički niti emocionalno, prevladati sljedeći neuspjeh, ako im u tome ne pomognemo.
Studije su otkrile da kada dijete doživi neuspjeh, ono o sebi stvara negativnu sliku, smatra se nesposobnim i preplavljuje ga osjećaj bespomoćnosti, a takav stav o sebi vodi ga u nove neuspjehe. Isto tako, nakon neuspjeha dijete radije bira lakše zadatke i gubi interes za ono u čemu nije dobro, u čemu se ne osjeća uspješnim.
Zaključak je da roditelj treba pomoći djetetu prevladati neuspjeh i ne bi ga smio prepustiti samome sebi u skladu sa stavom "bolje ti je da se što prije privikneš (na ovaj teški život)".
Djeci nakon neuspjeha treba pomoći da ponovno izgrade samopouzdanje i vjeru u vlastite sposobnosti. Djeca trebaju osjetiti da imaju našu podršku, trebaju osjetiti sigurnost i stabilnost, treba im se reći da vrijede i da zbog neuspjeha nisu izgubili našu ljubav i povjerenje da definitivno mogu bolje.