Jedna od zanimljivih kontradikcija, što se ljubavi tiče, jest što toliko nas traži onog “pravog” ili onu "pravu“, a, s druge strane, kako bi nas motivirali, društvo nam stalno govori kako uvijek ima "puno riba u moru“.
Kako sve što radimo i bilježimo, odnosno svu inspiraciju crpimo od ljudi koji nas okružuju, tako sam ja ovotjednu inspiraciju našla u svom dragom prijatelju. Sjedimo mi tako na kavi, a on po 'ko zna koji put priča o tome kako se ne želi vezati za sve one svoje intimne družice (a njih po njegovim pričama ima), sve dok ne pronađe "pravu“.
Jedna od zanimljivih kontradikcija, što se ljubavi tiče, jest što toliko nas traži onog “pravog” ili onu "pravu“, a, s druge strane, kako bi nas motivirali, društvo nam stalno govori kako uvijek ima "puno riba u moru“. Kad bi zaista postojao samo jedan pravi ili prava, očito ne bi bilo toliko riba u moru. Znači da postoji samo jedna, a sve ostalo su planktoni, alge, moruzgve, što god već.
Osobno mislim da smo kompatibilni s i te kako mnogo više ljudi od brojke jedan, ali mi tu onda počinjemo s ocjenjivanjem, procjenjivanjem, podcjenjivanjem i odbacivanjem na temelju stvari kao što su izgled, inteligencija, sposobnost zarađivanja, veličine grudi ili kad govorimo o muškima o veličini - jelte one stvari, religijskih uvjerenja, mirisa, iritantnog smijeha, čega god se možemo dosjetiti ...
Ona greška koju mnogo ljudi često radi je da se zatelebaju u osobu koja nije zainteresirana za njih. Tu osobu gledaju kroz ružičaste naočale i smatraju je savršenom, da uopće ni ne vide opcije koje se još nude. Nitko nije toliko lijep ili sladak ili simpatičan ili ih razumije kao ta osoba. Tako je i moj prijatelj zapravo, kao, našao pravu osobu, ali ga ona uopće ne doživljava. Pa se sad sve ove ostale uopće ne mogu mjeriti s ovom (spomenimo i to da je on uopće zapravo ni ne poznaje toliko dobro, jer su do sad razmijenili sveukupno desetak rečenica).
To stanje bismo mogli nazvati romantičnom kratkovidnošću koja može trajati godinama i koja je često potaknuta toliko željenim objektom, osobom koja patniku daje nadu da šansa postoji, koliko god ona mala bila.
Netko pati od istog, ali ne toliko kroničnog poremećaja, kad idu u kafiće i klubove. Razgovaraju s jednom djevojkom (ili dečkom) i uvjereni su da je ona te večeri “prava” za njih. Provest će cijelu večer osvajajući tu ženu koja ih uopće ne doživljava, i onda kad ih konačno izravno odbije, durit će se i stajati po strani ignorirajući 100 drugih djevojaka, da bi na kraju pokunjeno sami otišli kući.
Osobe koje pate za "samo tom jednom jedinom“ osobom na same sebe vrše ogroman pritisak jer misle da i sami moraju biti savršeni, i da nešto s njima ozbiljno nije u redu kad ih ta osoba odbije. Cijeli im se svijet ruši jer ne mogu imati to "savršenstvo na Zemlji“, njihovu drugu polovicu, osobu savršenu za njih.
Glupost. Dragi prijatelju - da je savršena za tebe, bila bi s tobom. Savršenstvo je kad se dvoje ljudi voli, poštuje i žele da zajedno stvore bolji, zanimljiviji i značajniji zajednički život. Dobro je to Tim Robbins sročio: - Gubimo vrijeme tražeći savršenog ljubavnika, umjesto da stvorimo savršenu ljubav.
Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja
Je li samo jedan „pravi“ ili je puno riba u moru?