Hrvatska obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u spomen na 22. rujan 1999. kada su na zagrebačkom općinskom sudu ubijene tri žene - supruga u brakorazvodnoj parnici, njezina odvjetnica i sutkinja.
Neosviještenost i neprepoznavanje nasilja, kao i mišljenje da su određeni oblici nasilnog ponašanja 'normalni' dio svake veze može dovesti do toga da mladi i dalje toleriraju rizične, nasilne veze i da ne nalaze dovoljno razloga za prekid.
Nikome nije lako napustiti nasilnu vezu, a adolescenticama to može biti još teže jer imaju manje izvora kojima se mogu obratiti, ali i zbog neinformiranih odraslih osoba koje misle da su to samo "dječje svađe". Mlade žene često ne napuštaju nasilne partnere zbog njihovih ucjena i prijetnji te zbog straha za vlastitu sigurnost. A kada ga odluče napustiti nasilje često postaje još intenzivnije, može rezultirati fizičkim povredama, pa i smrću, kaže CESI.
Problem nasilja u vezi djevojke uglavnom nastoje riješiti same te ne pokušavaju potražiti pomoć relevantnih institucija/organizacija i prijaviti doživljeno nasilje zbog straha, srama, nepovjerenja, te nedostatka relevantnih informacija.
Kako prepoznati nasilje u obitelji?
"Nasilje u obitelji nije novi fenomen. U mnogim društvima u svim razdobljima bilo je situacija kad su žene i djeca smatrani posjedom, vlasništvom muškarca (a ponegdje ih još uvijek promatramo kao takve). Nasilje nad „svojinom“ ne samo da nije bilo zabranjeno, nego je bilo izričito dopušteno. Posljednjih se desetljeća ta situacija temeljito promijenila. Odnosno, polako se mijenja i ono što je bilo u sferi privatnog, u sferi obitelji – postaje javno i političko. Pristup se mijenja – pa tako ono što nazivamo nasiljem nije samo fizička ozljeda vidljiva oku, već je nasilje i sustavno vrijeđanje, omalovažavanje, kontroliranje, zastrašivanje, prijetnje smrću ženi i njenim bližnjima, ograničavanje slobode kretanja, kontroliranje materijalnih resursa te seksualno zlostavljanje – što znači bilo koji seksualni čin ili pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Prepoznati nasilje nije u obitelji nije teško, ako ne zatvaramo oči pred očitim", kaže Neva Tölle iz Autonomne ženska kuća Zagreb.
Ukoliko prepoznamo obiteljsko nasilje, možemo li i mi nekako pomoći žrtvama?
"Naravno da možete. Kad je prisutno nasilje u obitelji, stvara se jedna delikatna i specifična atmosfera. Postoji niz razloga zašto žena ostaje u takvim vezama, ali jedno je bitno usvojiti. Nasilje nije krivica žene – žene nisu suodgovorne za nasilje koje im se dešava. Ako ženama priđete sa ovakvim jasnim stavom već ste dosta učinili. Naime, mnogi i u najboljoj namjeri da pomognu često kreću polazeći od sebe pa se često može čuti: Kako možeš to trpjeti, ja bi odmah otišla da samo vikne na mene! Ili zašto ne prijaviš to policiji, ja bi to odmah učinila!
Vrlo je važno znati da su razlozi što žena ostaje u zlostavljačkim vezama mnogobrojni – osjećaj srama, krivnje, bespomoćnost, ekonomski razlozi, strah od osude, strah od reakcije djece, strah za vlastiti život itd. Ako želite pomoći ženama koje se nalaze u vezi sa zlostavljačem, najbitnije je da vjerujete njenom iskustvu. Ako ona sama ne vidi da se nalazi u vezi sa zlostavljačem, pričajte o tome, recite joj da je opasno ako ignorira zlostavljanja i da ona s vremenom samo postaju gora. Pomozite joj da donese svoju odluku, ali nemojte je nagovarati. Ženama treba podrška ma što god one odlučile. I naravno, pružite joj informacije da postoje udruge, poput Autonomne ženske kuće, koje se bave upravo tematikom nasilja nad ženama te da kod nas mogu dobiti savjete, podršku te psihološku i pravnu pomoć", objašnjava Neva Tölle.
Mogu li se žene i djevojke zaštititi od nasilnih partnera?