Neodlučnima okolina vidi sve one koji život ne žive po dobro utvrđenom zajedničkom rasporedu - rodiš se, završiš školu, danas završiš još malo škole pa još malo, a onda nađeš posao, udaš se, požuriš roditi djecu jer si se predugoo školovala pa uletiš u kaos svakodnevice, dobiješ super moći kojima uspijevaš obavljati gomilu zadataka.
Čak i počinješ vjerovati da si hobotnica, samo su ti osim ova četiri, ostali pipci nevidljivi. To što su nevidljivi, ne znači da navečer, kad se strovališ u krevet, nisu umorni i otekli. Ako imaš sreće, onaj s kojim si potpisala podijeliti život, izmasirat će ih sve do jednog, i one vidljive i nevidljive, možda ti i čaj skuhati.
No, ako si se zaletjela jer ti je, kao mnogima gorjelo pod petama, sada moraš sama voditi svoje bitke i nije lako. Naime, zadnje su prilike, više od svih drugih - čista lutrija! Razlog tome ne krije se toliko u prethodno spomenutoj sreći, koliko u panici uslijed koje ne razmšljamo trezveno i uskačemo u jureći vlak.
(FOTO: Pexels)
Sklone smo pristajati na apsolutno svakakve aranžmane kako bi mijenjale pelene. Ne nekoj baki u Njemačkoj, već svojoj bebi čiji je tata frajer kojeg baš i ne razumijemo, čije vrijednosti ne dijelimo, ali je eto bio tu u ključnom trenutku. Je li to dovoljno?
Treba li zaista uskočiti u zadnji vlak ili ostati na peronu jer ti se iz nekog, teško objašnjivog razloga, ne sviđa njegovo odredište?
Možda imaš u životu frajera koji je baš ono što si mislila da želiš - pametan, osjećajan, sluša te, uspješan je, itd., itd. - no, ipak neki crv u tebi ne da ti da se skrasiš kraj njega i ostvariš sve one želje za koje vjeruješ da neće dobiti drugu priliku za realizaciju.
Odnosno, vlak je udoban, siguran, tračnice čvrste, strojovođa iskusan, no nešto ipak nedostaje i samu sebe pitaš jesi li luda dok tvoja stopala ostaju stajati na betonu željezničke postaje, a "hu, hu" se gubi u daljini. Ne znaš si to riječima objasniti, ali osjećaš da tako treba biti i odlučiš poslušati sebe.
Vraćaš se u svoja četiri zida, hladno je, pališ grijanje, mačku nemaš jer se još opireš mogućnosti da si jedna od onih žena koja živi sama s mačkom, ali ipak negdje u sebi osjećaš mir i sigurna si da si postupila dobro, bez obzira na neizvjesnost koju nosi ostanak.
Izuvaš omiljene gležnjače na potpeticu, tabane promrzle na hladnom betonu guraš u vunene papuče, udobno se smiještaš na kauč, pališ TV, piješ viski, svjesna da je vlak otišao.
Zadnji vlak ne znači i zadnju priliku, već način putovanja koji tebi ne odgovara. Vlakove nikad nisi voljela. Draži su ti električni automobili, a njihovo vrijeme tek dolazi!
Ja sam jedna od tih koja definitivno voli električne automobile... :)
Uhvatiti zadnji vlak - izreka vrlo živa na našim prostorima, odavnina nutka, gurka, ohrabruje neodlučne, a znači iskoristiti zadnju priliku - kakva god ona bila