Osim udžbenika, enciklopedija, rječnika, nastavnih pomagala i drugih materijala za učenje, svake se godine predstavljaju i noviteti na području obrazovanja pod nazivom "Classroom of the Future" ili Učionica budućnosti. U jednu takvu učionicu zavirili smo za našeg posjeta Sajmu i provjerili u kakvim će okruženjima uskoro naša djeca usvajati školsko gradivo.
Kao i u mnogim drugim područjima, ključnu ulogu u napretku u obrazovanju ima tehnologija.
Mnoge tvrtke u suradnji sa sveučilištima i vladinim institucijama rade na razvijanju novih platformi za učenje. Tehnologija je već spremna, ali problem su sadržaji koji se kompletno moraju producirati i prilagođavati za nove načine učenja.
Budućnost tiskanih udžbenika
Hewlett Packard, održao je vrlo zanimljivo predavanje u tzv. Hot Spot Education odjeljku, te iznio svoj stav da tiskani udžbenici imaju budućnost u obrazovanju. To je vrlo vruće pitanje obzirom da se neke tehnološki napredne zemlje lagano okreću digitalnim verzijama udžbenika i nastavnih sadržaja. U prilog tezi da digitalno ne može u potpunosti zamijeniti tiskano ide primjer Južne Koreje koja je odustala od namjere da do 2015. godine sve tiskane udžbenike zamijeni digitalnim. U HP-u smatraju da budućnost leži u hibridnim modelima učenja i da će škole učenicima trebati ponuditi najbolje od obje verzije udžbenika, i tisaknih i digitalnih.
Prije pet godina, Južna Koreja je najavila da će do 2015. godine transformirati svoj obrazovni sustav u tehnološki najnapredniji model i to na način da će sveukupno gradivo prebaciti u digitalne verzije dostupne na svim uređajima. Međutim, plan da se učionice potpuno digitaliziraju u manje od 10 godina je odgođen i zaustavljen, a južnokorejski ministar obrazovanja izjavio je kako će djeca digitalne udžbenike koristiti uz tiskane, a ne umjesto tiskanih. Djeca koja to ne žele, neće uopće morati koristiti digitalne udžbenike.
HP je tvrtka koja proizvodi printere, od onih malih za kućnu upotrebu do velikih tiskarskih mašina. Drugim riječima, HP je dio tiskarske branše pa je razumljivo da govore u prilog tiskanom udžbeniku.
Potpuna digitalizacija nastavne građe
S druge strane, potpuna digitalizacija nastavne građe svakako će se događati u razvijenim zemljama. činjenica je da se već danas uz pomoć tehnologije, kako po pitanju uređaja tako i po pitanju aplikacija i programa, gotovo svaki sadržaj može prebaciti u digitalnu varijantu. Neke su tvrtke u suradnji sa sveučilištima u tome otišle prilično daleko.
Osim razvoja tehnologije, razvijene zemlje unutar EU, u čemu prednjači Njemačka, imaju razvijenu svijest o tome da se okolina u kojoj djeca uče treba mijenjati i modernizirati. Ono što žele promijeniti je činjenica da se sva djeca podučavaju na isti način, s istim očekivanjima, a ne u skladu s njihovim individualnim mogućnostima, potrebama i interesima. Kao i na drugim područjima i u podučavanju sve se češće spominje personalizacija sadržaja i pristupa učenicima. Mnogi smatraju da upravo moderna tehnologija omogućava individualniji pristup svakom učeniku.
Virtualna učionica već je ovdje
U "učionici budućnosti" ili cyber učionici upoznali smo se s radom tvrtke Visenso koja je u nastavu uvela 3D module i potpuno novo, virtualno iskustvo učenja.
U prostoriji nazvanoj "Classroom of the Future" bio je postavljen veliki ekran i košarica s 3D naočalama. Upravo ova tehnologija omogućuje učenicima jedno potpuno novo iskustvo upoznavanja s gradivom, posebno učinkovito u nastavi prirode, zemljopisa, biologije, fizike, kemije i sličnih predmeta u kojima djeci treba približiti mnoge apstraktne modele i procese.
Naime, vještine vizualizacije nisu jednako razvijene kod svakog djeteta. Knjige, filmovi i kompjuterski programi rađeni su u dvije dimenzije, a o učeniku ovisi koliko si neke modele, slike i prikaze može vjerno vizualizirati. Nova virtualna učionica trebala bi riješiti taj problem. 3D tehnologija trebala bi biti pomoć u nastavi u onim predmetima u kojima ona ima smisla. Zasigurno se neće koristiti u predmetima kao što su likovna, tjelesna ili glazbena kultura (iako bi se i tu našle pojedine lekcije koje bi se djeci mogle trodimenzionalno približiti).
Metoda učenja koja se koristi u virtualnim učionicama pomaže učenicima da razumiju trodimenzionalne probleme te im daje poticaj da se aktivnije uključe u samu problematiku. Kompleksne teme i problemi prikazuju se na sveobuhvatan način i vrlo interaktivno.
Sam uređaj za virtualnu nastavu sastoji se od računala u kojem je pohranjena grafika (nastavni sadržaj), a s njime je spojen veliki 3D ekran i daljinski upravljač pomoću kojeg nastavnici upravljaju sadržajem. Sam sadržaj potrebno je producirati od nule, a na tome rade inženjeri, pedagozi, stručnjaci za didaktiku, matematičari, programeri, profesori i učitelji.
Osnovni cilj je ponuditi svakom učeniku da gradivu pristupi i uči neovisno o drugim učenicima, intuitivno i interaktivno te da mu se olakša razumijevanje pojedinih nastavnih tema: npr. kako funkcionira krvotok, kako izgleda magnetsko polje, kako se spajaju molekule u neki određeni spoj, kako dolazi do plime i oseke i slično. Sada se sve ove pojave mogu razgledati iz svih kuteva, probližiti do zadnjeg detalja i urezati djeci u pamćenje u sekundi. 3D vizualizacije znače brže i kreativnije učenje te bolje razumijevanje pojava koje inače nisu vidljive ljudskom oku (npr. kako zvuk putuje zrakom do našeg uha i što se u našem uhu potom događa).
Osim toga, u Visensu kažu da ovaj oblik prezentacije gradiva vrlo snažno motivira učenike i drži ih zainteresiranima za gradivo. Djeca i mladi odrasli uz računala i mobilne uređaje sadržajem surfaju gotovo intuitivno, a zahvaljujući urođenoj znatiželji uvijek žele isporbati nove mogućnosti. Na taj način uče, efektivno koriste ponuđene informacije i fokusiraniji su. Učionica postaje zanimljivije i efikasnije mjesto.
Visenso je opremio oko 35 virtualnih učionica u Njemačkoj i ne misle stati. Svoju tehnologiju prodaju svim zainteresiranim kupcima po cijeni od oko 12.000 eura. To i nije toliko veliki trošak, ali problem su sadržaji koji bi se na toj tehnologiji prikazivali, a koji bi se trebali producirati prema kurikulumu u 3D tehnologiji.
Bye, bye olovka, tipkovnica i miš
Ekrani osjetljivi na dodir više nisu nikakva novost. Uskoro ćemo ih viđati u učionicama, odnosno na svakom stolu. Osim što će djeca prstićem pretraživati nastavne sadržaje, ekran će ujedno omogućavati 3D reprodukciju slike, pa će svako dijete imati potpuno virtualno, interaktivno iskustvo nastave iz ekrana ispred sebe.
To povlači mnoga pitanja i zabrinutost da djeca u budućnosti neće uopće koristiti olovku tj. da neće znati pisati. O ovom fenomenu još nema studija, jer smo prilično daleko od ovog "katastrofičnog" scenarija, ali sigurno je da tipkovnica i miš lagano idu u ropotarnicu povijesti.
Istraživanje i iskustveno učenje u nastavi
U Učionici budućnosti susreli smo se s i s jednim novim konceptom učenja koji nema toliko veze s tehnologijom, ali ima s načinima na koje djeca usvajaju gradivo. Već je svima jasno da je metoda po kojoj se djeci ispriča lekcija, pa se od njih očekuje da je oni nauče tj. zapamte činjenice, bez obzira razumijeli ih ili ne, prilično zastarjela i očito neučinkovita. Imamo čitave generacije koje izlaze iz srednjih škola i fakulteta s vrlo malo znanja jer činjenice se zaboravljaju, ali i s malo praktičnog iskustva kojem se ne pridaje dovoljno pažnje. Ukratko, postojeće nastavne metode jednostavno su neučinkovite.
Inicijativa EU pod nazivom we.learn.it promiče istraživanje i kreativnost u školama, odnosno kolektivne poučne ekspedicije. U njima sudjeluju djeca, učitelji, voditelji ekspedicija i vodiči, iz različitih zemalja, okruženja i s različitim iskustvima iza sebe.
Cilj je učiti kroz aktivnosti u stvarnim životnim okruženjima kako bi se zadovoljila dječja znatiželja i kreativnost. Sadržajima se pristupa s jednog novog humanog i emotivnog stajališta, djecu se upoznaje sa stvarnim životnim situcijama i problemima, kroz multidisciplinaran pristup.
Kako to izgleda u praksi?
Djeca odlaze na ekspediciju i rade na jednom projektu, npr. snimaju film o šumskom bilju. Dok su na terenu, osim što upoznaju biljke svog kraja, rade herbarij ili galeriju fotografija, oni rade i razne eksperimente, uče snalaziti se u prostoru, od suhog lišća i grančica stvaraju umjetnička djela, ali razgovaraju i o konkretnim društvenim problemima vezanim za temu, npr. izumiranje pojedinih šumskih biljnih i životinjskih vrsta te kako to spriječiti. Djeca daju svoje ideje kako riješiti određeni problem te ujedno usvajaju specifična znanja i vještine.
Svi koji su zainteresirani za ovaj način rada s djecom, svoju ekspediciju započinju na portalu we.learn.it.
Radi se o mreži koja spaja učitelje, mlade, volontere, ravnatelje, škole, učenike, voditelje programa i vodiče. To je mjesto za razmjenu ideja, raspravlja se o metodama i tehnikama iskustvenog učenja, ali i o izvorima financiranja iz raznih fondova za implementaciju projekta. Na portalu se mogu naći i upute kako organizirati prvu ekspediciju s djecom.
Voditelji ekspedicija često su stručnjaci u nekom području, npr. voditelji raznih udruga, strukovnih organizacija i slično. Oni pomažu učiteljima na terenu u praktičnom dijelu nastave i izvor su informacija za svaki dječji "zašto"?