Jadranka Kosor jedno je od najvećih imena suvremene hrvatske politike i jedna je od rijetki žena koja je dospjela na sam politički vrh. Kosor je bila predsjednica Vlade Republike Hrvatske od 2009. do 2011. godine. 1995. dobila je predsjedničku fotelju u HDZ-u, a iste je godine bila izabrana i u Hrvatski sabor. Vlada na čelu s Kosor uspješno je završila pregovore za pristup EU, a u povijesti hrvatske politike ostat će zapisana kao ona čijom su zaslugom deblokirani ovi pregovori sa Slovenijom te je s s Borutom Pahorom riješila granični spor. Iako je sada u mirovini, kako je to primijetila naša Marija Pajić, Kosor nije ubacila u nižu brzinu:
"Ja sam od rođenja radoholičar, bez posla ne znam živjeti i mnogi ljudi koji me poznaju kažu da se ne znam odmarati. Međutim, ja im vrlo često odgovaram da se ja odmaram radeći - i to je zaista tako. Odmorim se samo kad na kraju dana legnem u krevet i zaspim. Za mene je potpuno nepojmljivo kad ponekad čujem neke svoje prijateljice koje kažu 'cijeli dan sam provela u pidžami'. Uvijek se može naći posla za one koji žele raditi."
Bivša predsjednika hrvatske Vlade najbolji je primjer za to. Naime, s obzirom na to sa se povukla iz političkog života mnogi misle da je za nju sve u tom smislu stalo, no to je daleko od istine.
"Sada je sve malo stalo zbog korona krize, ali do kraja 2019. sam intenzivno putovala. Riječ je o različitim organizacijama koje zovem platforme, a koje okupljaju uglavnom bivše, ali i sadašnje predsjednike i premijere. U mnogima od njih sam članica. Moje zadnje veliko putovanje, u prosincu 2019, je bilo putovanje u Kinu. U siječnju prošle godine bila sam u Ateni, u Grčkoj, isto na jednom velikom skupu, na forumu gdje je bila rasprava o europskom putu zapadnog Balkana. U ovoj sada situaciji pozivaju me na video konferencije, međutim, to mi je neusporedivo manje primamljivo. Niti to ima takav odjek, niti imate pravi dojam da u nečemu sudjelujete, tako da zapravo te video konferencije manje više izbjegavam", priznala je Kosor.
Osvrnula se i na tjedne koje smo morali provesti u lockdownu i otkrila čime se bavila dok je bila zatvorena u kući:
"Kad je bio lockdown u Hrvatskoj ja sam intenzivno kuhala za sebe i za svoju obitelj - dakle i za sina i za njegovu obitelj. Moj bi sin došao do vrata, a ja bih ve spremila u rajnglice, tećice, tupperware, pekla sam i kolače. On bi to donio i oni bi to pojeli pa bi vraćali fotografije kako uživaju dok jedu. U međuvremenu sam završila i knjigu koja je promovirana prošle godine. Riječ je o nekoj vrsti autobiografije. Osim toga, počela sam pisati nešto novo, između ostalog i blog, u svakom slučaju pripremam se intenzivno i na pisanje sljedeće knjige - nadam se da ću uspjeti."
Novo književno djelo koje će, po svoj prilici, radišna Kosor uskoro početi pisati, mogao bi biti svojevrsni nastavak njezine uspješnice pod naslovom Premijerka:
"Za prvu knjigu glavna mi je ideja bila napisati sve što se dogodilo vezano za hrvatski put u Europsku Uniju - tako da ovo ostane zabilježeno. Također sam pisala o deblokadi i o završetku pregovora. Na nagovor mog urednika pisala sam i o djetinjstvu te općenito o svom životu, no ne sve. Ideja je upravo ta da nastavim pisati o svemu onome što sam preskočila vezano za moj privatni, ali i politički život. Naime, u prvoj sam knjizi samo naznačila neke od teških trenutaka u mom političkom životu, a koji su zapravo česti i ponavljaju se mnogim političarima, posebice se događaju ženama u politici. Još jedan smjer u kojem će ići druga knjiga mogao biti vezan za sve ono što nam se događa i kako mi to proživljavamo - mislim na iskustva s koronom. Tu su možda još dva smjera o kojima još nije vrijeme govoriti. Ovo je, dakle,vrijeme kad radim bilješke. Za mene je pisanje knjige, iako pišem relativno lako, jedan težak i mukotrpan posao. Neke sam dijelove prolazila i po 20, 30 puta, puno toga sam promijenila. Neke sam pak dijelove napisala onako da bih sjela i u 2 sata ih završila te praktički ništa nisam mijenjala. Dakle, to je jedan proces koji ja shvaćam jako ozbiljno. Ono što mi je iskustvo pokazalo je da dobra priprema znači dobru knjigu. Ova knjiga Premijerka je dobro primljena, javilo mi se jako puno žena, osobito mladih", kazala je Kosor koja je u knjizi otkrila i mnoge detalje iz svog, kako kaže, teškog djetinjstva:
"Moje je djetinjstvo bilo sasvim nespecifično, prije svega zbog toga što nikad nisam upoznala svog oca. Moji su se roditelji razveli kad sam imala samo dvije godine. Moj me otac nakon toga više nikad nije htio vidjeti. Nikad ništa nije pitao o meni. Kad sam došla u Zagreb studirati, bili smo zapravo jako blizu jer je on živio u Čakovcu. No, nikad, ni za rođendan, ni za Božić, ni za Uskrs nije poslalo ni jedan bonbon, ni jednu čokoladu. Mene je to na neki način obilježilo, ja sam silno patila kao dijete zbog svega toga. Otac mi je silno nedostajao. Odrasla u maloj sredini i bila sam diskriminirana zbog toga, zapravo sam osjetila što je diskriminacija od malih nogu. Mene su djeca u prvom razredu tukla zato što nemam tatu. Svi su drugi imali mamu i tatu, a ja jedina nisam imala tatu i nisam to nikako mogla objasniti. To je prestalo kad sam se ja počela tući, doslovce sam se tukla s dečkima. Jedan sam dan došla razdrapanih hlača - o tome sam isto pisala - poderane smeđe samt hlačice, nove novcate. Mi smo teško živjeli, bili smo siromašni. Došla sam doma, živjela sam inače s bakom do svoje sedme godine, ona je najprije vidjela poderane nove hlače i krvava koljena. Onda sam dobila batine jer nisam mogla baki objasniti što se dogodilo. Međutim, od tog dana je to prestalo, ali je bilo i dalje ruganja"
Možda je upravo nedostatak očinske figure bilo dakle ono što je buduću novinarku i političarku očeličilo kako bi mogla opstati u još uvijek dominantno muškom svijetu politike. Bila je prisiljena odrasti vrlo rano, a u knjizi se prisjetila i točnog trenutka kada je do toga i došlo: "Kad sam naučila pisati, pisala skoro svaki dan tati, znala sam naime njegovu adresu. Uglavnom, on je sva ta pisma neotvorena vratio u jednoj velikoj kuverti. Taj dan sam odrasla, sa sedam godina, to mi je slomilo srce. No, vrlo rano sam se naučila boriti i vrlo sam rano naučila što je zapravo život. Kako me odgajala baka koja je porijeklom Njemica, odgajala me u silnoj disciplini. Morala sam rano naučiti kuhati, spremati, prati rublje na onom što smo mi zvali rifljača, s hladnom vodom na pumpi. Sve sam to radila, a ona je uvijek govorila 'možda nećeš sve to trebati raditi u životu, ali ćeš znati zapovijedati."
Ova rana iskustva ne samo da su je očvrsnula nego su, kako kaže, stvorila njezin specifičan odnos prema muškarcima: "Poslije sam, nažalost, imala i očuha koji je na drugi način bio nasilan. To je bilo jedno strašno, traumatično iskustvo gdje sam ga ja s 14 godina izbacila iz kuće. Nisam ja sebe psihoanalizirala, niti sam ikad išla kod psihoanalitičara, ali sam vjerojatno radi svega toga razvila jedan specifičan odnos spram muškaraca. Rano sam shvatila da sam ja, a to se naravno odnosi na i na sve druge djevojčice, djevojke i žene, potpuno ravnopravna te da se za sebe znam i mogu izboriti", potvrdila je Kosor te je zaključila da joj je to pomoglo i kasnije u političkom životu.
Roditeljske pogreške koje je itekako osjetila na vlastitoj koži nisu ni u koje smislu, kaže, utjecale njezin vlastiti stil majčinstva:
"Kad se rodi dijete to je jedno neponovljivo iskustvo, jedna jedina bezuvjetna ljubav. Kad ste majka ništa ne tražite - i tako cijel život. Moj sin je odrastao čovjek, ali ja i dalje dajem, ništa ne tražim. I dalje to bezuvjetna ljubav, što god se dogodilo. Smatram da djecu treba kupati u moru ljubavi i protivnica sam one teorije da djecu ne treba razmaziti. Treba ih maziti pa i razmaziti jer ih poslije život vrlo često neće maziti. Svoja životna iskustva nisam prelijevala na odgoj moga sina jer sam ga manje više isto tako odgajala sama. To je neka crta u mojoj obitelji - ja sam odrasla u matrijarhatu, a onda je isto tako odrastao moj sin. Moja mama je rano u njegovom djetinjstvu došla ka nama iz Lipika, zbog rata. Tako je i on igrom slučaja, morao rasti okružen ženama. Ali je izrastao u jednu sjajnu osobu, empatičnu. On svakako razumije žene - to i njegova supruga kaže, da je on najbolja osoba na svijetu", pohvalila se ponosna Kosor čiji je sin Lovro rođen 1984. godine, a danas radi kao viši docent na Odsjeku za komparativnu književnost pri Filozofskom fakultetu.
Jadranka Kosor prisjetila se i sama svojih srednjoškolskih i studijskih dana, prvih koraka u novinarstvu te vremena kad je radila kao najmlađa dopisnica u povijesti jednog dnevnog lista, svojih radijskih dana, ali i kako je bila uhapšena od policije zbog svog članka:
"Novinarstvom sam se počela baviti još kao gimnazijalka, s nekih možda 15 godina, najprije sam surađivala s Radio Daruvarom, jer sam išla u gimnaziju u Pakracu. Onda sam počela surađivati i s Večernjim listom, bila sam dopisnica još od trećeg razreda gimnazije. Bavila sam se ozbiljnim novinarskim temama - pa čak i političkim. U jednom sam svom tekstu koji su objavili oštro kritizirala policiju i činjenicu da su privodili neke maloljetnike - što je tad bilo protuzakonito. Nakon što je to objavljeno ta ista policija je mene došla hapsiti u gimnaziju. To je bilo kao u filmovima, strašno uzbudljivo, dok nisam shvatila da se radi o vrlo ozbiljnoj stvari. Ravnatelj nije dao da me tamo uhapse i privedu pa su me čekali doma, u kuhinji. Odveli su me u maricu i na saslušanje, no nisu me mogli pritvoriti, a ja sam i dalje nastavila pisati", prisjetila se Kosor te je dodala da je bila prilično popularna među svojim kolegama dopisnicima koji su joj, kao oku ugodnoj, dali nadimak 'razglednica'.
Na jednom od svojih novinarskih zadataka buduća je političarka upoznala i predsjednika Franju Tuđmana: "Kad sam došla studirati u Zagreb, postala sam radijska novinarka, a početkom rata počeka sam i voditi emisiju o prognanicima i izbjeglicama koja je bila iznimno popularna ,Nakon toga napisala sam i knjigu, a predsjednik me pozvao da mu tu knjigu predstavim. Bila sam u predsjedničkim Dvorima i dugo smo o tome razgovarali. Kad je nakon Oluje krenuo 'Vlak slobode' prema Splitu, ja sam tamo bila novinarka koja je trebala snimati i raditi reportažu nakon dolaska u Split. U vlaku sam otkrila da ima telefonska govornica, jer bilo je to vrijeme prije mobitela, i počela sam se iz tog vlaka javljati uživo, što je bilo senzacionalno. Kad je predsjednik krenuo u obilazak vlaka sa svojim osiguranjem, ja sam ga doslovce ščepala za ruku i uvela u govornicu. Javili smo se nakon brojnih pokušaja", bio je to trenutak kad je bolje upoznala predsjednika Tuđmana koji je odmah tada priznao da je neobično hrabra.
Nadahnjujuća životna priča Jadranke Kosor dokaz je da, utvrdila je Marija Pajić, u životu nikad ne treba prestati sanjati. Moguće je daleko dospjeti bez obzira na početak posut trnjem, umjesto ružama. No, zanimalo ju je što je bilo ono što ju je izdvojilo od drugih koji su također imali snove postati poznatim i uspješnim javim osobama:
"Ljudi koji me jako vole često mi znaju reći da vjerojatno i nisam svjesna što sam sve radila - neću reći napravila da ne bi ispalo neskromno. Zapravo, ja sam se školovala sama i zato sam i odmah počela raditi jer drugačije ni ne bih mogla. Upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu i ne bih mogla plaćati podstanarku sobu, knjige i sve ostalo da nisam dobivala te honorare na radiju."
Tako je Kosor kao studentica spojila ugodno s korisnim, a o radijskom poslu ima samo riječi hvale: "Na Radio Zagrebu pa onda na Hrvatskom radiju sam se zapravo odgojila. Beskrajno cijenim taj radijski posao, ali sam i zarađivala dovoljno da mogu preživjeti". Ipak, kako kaže, više je bila gladna nego sita, ali je naučila u životu biti uporna i ustrajati i onda kad svi misle da nema nikakvih izgleda:
"Kad sam došla na mjesto predsjednice Vlade i kad su mi svi govorili da nećemo deblokirati pregovore sa Slovenijom, onda sam ja to uspjela relativno brzo. Isto tako su govorili i da ništa neću uspjeti dogovoriti s Pahorom, ali sam i to uspjela brzo, evo, i danas smo prijatelji. Također su svi mislili da nećemo završiti pregovore. Čak mi je i predsjednik Europske komisije u Zagrebu 2011. rekao da ih nećemo završiti te da Hrvatska neće postati članica Europske Unije i da ćemo ići na sporedni kolosijek", ispričala je Kosor koja mu je tada proturječila i ubrzo se pokazalo da je bila u pravu. "Samo dva mjeseca nakon toga me pozvao u Bruxelles i rekao 'čestitam, uspjeli ste!" Da će Hrvatska ući u Europsku Uniju tada je malo tko vjerovao, a mnogima je to bio i povod za ruganje, prisjetila se Marija. No, ništa od toga nije poljuljao Kosor u njezinoj čvrstoj namjeri: "Moji pregovori s Pahorom od prvog dana, od prvog našeg susreta u Trakošćanu su mediji, i hrvatski i slovenski, pretvarali u neku vrstu love storyja - a ja sam prolazila lošije, zato što sam žena. Kad su se zatvorila vrata mi smo bili vrlo tvrdi pregovarači. Jasno, kad izađete pred novinare govorite afirmativno. No sjećam se jednog priloga na televiziji gdje se vidi kako se mi susrećemo u ljubimo u nekom slow motionu, ja se nešto kao smiješim i ide glazba iz filma Love story. To je za mene bilo poražavajuće", priznala je Kosor te je dodala kako su je takvi komentari i nagađanja bili puno veći teret, jer htjeli mi to priznati ili ne, ipak živimo u patrijarhalnom društvu.
"Imala sam prilike i vrlo kratko razgovarati i s predsjednikom Obamom na jednom sastanku u Pragu gdje je on pozvao nekoliko predsjednika i premijera država članica Europske Unije i mene kao jedinog premijera države koja nije bila članica. To je bio snažan signal Hrvatskoj da nas Amerika podupire. To je na kraju bila snažna potpora meni kao predsjednici Vlade i kao političarki. Ja sam se za taj susret zaista iznimno pripremala i bila sam radosna. Pripremila sam punio papira za koje sam mislila da će mi trebati u tu jednu torbu koja je imala tkanicu, kao nešto hrvatsko što će biti prepoznatljivo, dok sam ja manje više bila u crnom. Naravno da prije takvih sastanak pazite kako ćete izgledati, postoji neki dress code. Onda je ispao cijeli taj cirkus oko te neke torbe oko čega sam se ja navodno zbunila, a to je bila potpuna neistina", ispričala je Kosor prisjetivši se medijskih napisa o tome kako je osramotila Hrvatsku tom torbom, što ju je, priznaje, malo naljutilo, ali ju nije obeshrabrilo. Čak i kad se sastajala s najvećim državnicama svjetskih sila, nije imala straha:
"Nikada nisam imala tremu. Svaki sam sastanak doživljavala kao korak dalje (prema ulasku u Europsku Uniju), iako se to većini ljudi nije činilo tako. Na svaki sam način uživala u tome. Naime, dobila sam priliku da učinim sve najbolje za državu koju sam predstavljala. Dobila sam priliku deblokirati pregovore i završiti ih - i ja sam to i učinila. A zašto se to tako malo spominje? Vjerojatno zbog toga što su me izbacili iz stranke i što su u tome sudjelovali mnogi ljudi koji su i danas aktualni, koji su i dalje 'nešto' i u stranci, i u državi. To je na neki način nastojanje da se ta moja uloga zatrpa u povijesti," smatra Kosor koja je kazala kako je upravo iz ovog razloga napisala i svoju knjigu Premijerka - ne zbog nje same, nego zbog trenutaka koje u tim pregovorima naziva čudesnima.
Ove je godine bila 10. obljetnica od kad je Jadranka Kosor u Bruxellesu potpisala pristupni ugovor, a bilo je to 9. prosinca na rođendan njezinog sina Lovre te je tako taj dan koji je već bio najvažniji u njezinom životu dobio još jedno veliko značenje. No, to nije bila jedina koincidencija vezana za datume, jer je godinu poslije dobila najljepši dar za svoj rođendan:
"Hrvatska je ušla u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. godine, na moj rođendan. Onda su mi mnogi čestitali i slali poruke. Također, bivši je premijer odstupio 1, srpnja 2009. Tako da su onda mnogi pisali i govorili 'Jadranka Kosor na dar dobila Hrvatsku', a onda 4 godine kasnije pisali su mi da sam dobila Europsku Uniju", rado se prisjetila Kosor koja je zaključila kako se, na kraju krajeva, sve isplatilo.
"Politika je fantastičan posao. Moja iskustva unatoč svim teškim trenucima koje sam imala su takva. Najteži dio bila su mi odricanja, to je vjerojatno radi pozicije žene. Ja nikad ne radim tu razliku, u politici imate pametne i sposobne žene te pametne i sposobne muškarce ili bedaste i nesposobne žene ili muškarce. Samo im treba dati jednaku šansu. Međutim, žene kao što vjerojatno znate često ne podupiru baš jako druge žene. Trebalo ni tu malo više razumijevanja o tome da ako nas je 51, 52 posto, onda bismo trebale imati barem 50 posto moći na svom razinama. Međutim, mislim da ćemo se jako, jako naraditi".
Žene koje uspiju doći do političkog vrha trebale bi, smatra Kosor, posebno voditi računa o tome da ne estradiziraju poziciju najmoćnijih u politici:
"Žene ne smiju pretvarati to u foto priliku i neprekidno isticati ljepotu, dotjeranost, nove haljine, nove kombinacije ispred pameti i postignuća. Zato što mislim da to stvara jednu potpuno krivu percepciju kod ljudi. Dapače, mislim da političarke ne moraju biti manekenke, niti se to od njih treba očekivati. Ne moraju se uvije smiješati, mogu imati podočnjake. Ja sam na svom iskustvu imala prilike vidjeti koliko to zna biti krajnje bezobrazno i uvredljivo kad vam neprekidno slikaju noge, broševe. Ja sam se onda inatila s tim broševima, što bi me više kritizirali kakav broš nosim, ja bih stavljala sve veće."
Marija je primijetila kako se novinari, s druge strane, nikad ne bave lošim odjelima političara, na što se Kosor nasmijala: "Ne bave se ni zamazanim kravatama, niti nepreglednim cipelama. No ipak, politika je divan posao gdje možete vidjeti i rezultate na kraju dana. A da često zna biti gorak, to je činjenica", zaključila je Kosor.
Njezini rezultati i politički uspjesi, koliko god drugi o tome šutjeli, govore sami za sebe. A detaljne o tome kako je izgledao njezin inspirativni put od djevojčice iz siromašne obitelji koja se tukla s dječacima do vrhunske političarke koja je Hrvatsku povela u europsku obitelj, ali i kakav je osjećaj svaki dan pisati pisma ocu koji vam sva ta pisma ( neotvorena) vrati, biti žrtva maltretiranja u školi, živjeti u trošnoj sobi na rubu egzistencije i nakon svega toga postati prva žena politike RH koja je imala čast družiti se s Obamom i Angelom Merkel, a uz to biti ključna osoba u pregovorima oko ulaska HR u EU, pogledaj u videu.