Jer vi ste roditelj koji dodiruje, ljubi i mazi svoje dijete. No što učiniti kad se nalazite u šetnji ili trgovini, a već krajičkom oka ste snimili kako potpuni stranac prelazi cestu i kreće vam u susret s blaženim osmjehom na licu, a vi već znate da slijedi faza "napada"?
Ono što osobno učinim u ovakvoj situaciji je ljubazni pozdrav, smiješak i uz lagani razgovor "u hodu" napravim korak unaprijed. Nemam ništa protiv da se netko smiješka i ispituje o mom djetetu, slobodno i dozvoljeno je, ali iz pristojne udaljenosti i bez dodirivanja. Ono što zaista ne toleriram je ubacivanje glave u kolica i unošenje djetetu u lice uz nezaobilazno dodirivanje ručica. Dragi stranci, unosite li se tako u lice i odraslim ljudima? Vjerujem da ne. Samo zato što je dijete maleno i bespomoćno ne znači da je sve dozvoljeno. Iako maleno, ima svoju privatnost i osobni prostor koji je potrebno poštivati.
Što se dodirivanja ručica tiče, zaista je van svake tolerancije, posebno u prvim mjesecima kada je dijete najkrhkije. Kao što je poznato, bebe i djeca svoje ručice stalno stavljaju u usta i za očekivati je da će to napraviti i dvije sekunde nakon što ih je "tkoznatko" dodirnuo. Samo da spomenem, nisam jedna od onih koja se panično boji bacila i bakterija i ni pod razno ne dozvoljava djetetu igru i istraživanje izvan poznatih okvira, niti ću to ikad braniti. Ali sama činjenica da si odrasla osoba dozvoljava takve stvari zaista me ljuti. Da, znam "i vas su dirali pa vam nije ništa". Hm, da li je zaista tako? Možda, ali ne volim se voditi time da "djetetu nije ništa". Što ako nekad djetetu bude "nešto"? Možda će biti krivo blato u dvorištu, a možda ipak i neće. Nažalost, nikome ne piše na čelu kada je zadnji put oprao ruke, ima li prehladu, da li je prijenosnik crijevne viroze ili nečeg još goreg. Djeca su malena i krhka bića i kroz djetinjstvo i život bit će dovoljno izložena raznim bakterijama. One prenesene namjernim dodirivanjem zaista prelaze moj prag tolerancije.
Ne želim implicirati da uokolo hodaju prljavi ljudi koji ne peru ruke, ali pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Hodate ulicom, potpuni stranac prilazi vam s velikim razdraganim smiješkom. Dolazi do vas, unosi vam se u lice, naginje glavu, malo lijevo, malo desno, pruži ruku prema vašem licu. Dodiruje vam lice uz veliki slinavi smiješak, a onda se prebacuje na ruke. Teško zamislivo i nedopustivo? Slažem se. Zašto bi prešutno dozvoljavali isto kada se govori o malom, bespomoćnom djetetu? Ono je također ljudsko biće koje ima razne osjećaje prema nepoznatim ljudima koji mu prilaze te se često nepotrebno plaši.
Takve stvari ne volim prepustiti slučaju, pa unaprijed reagiram. Kako bi na uljudan način odbili potpune strance od dublje analize vaše bebe, pokušajte im ljubazno objasniti da ne volite da vam dodiruju dijete, ali pritom budite jasni. Ako vas pristup stranaca smeta, zapamtite: to je vaše dijete i ništa ne prepuštajte slučaju!
Ono što me ugodno iznenadilo kroz moje dosadašnje majčinsko iskustvo je nekoliko mama koje su svoju nešto stariju dječicu (vesele trogodišnjake) nježno upozoravale i učile kako se pristupa bebama. "Smiješ je dodirnuti, ali ne po rukicama i licu, beba se dira po nogicama. Prvo moramo oprati ruke, a onda diramo bebu". Djeca su to najnormalnije prihvatila. Dakle, sve je stvar odgoja čiji se temelji postavljaju u ranom djetinjstvu, a ostaju ukorijenjeni za cijeli život.