U većini slučajeva, ističu stručnjaci djeca su ta koja samoinicijativno traže profesionalni savjet, ali uvijek postoje i iznimke, a to su kad djeca ne žele priznati da imaju problem i otići na razgovor kod profesionalca. Većina njih ne voli čak ni redovne preglede kod zubara ili liječnika, a kamoli odlaske psihologu ili psihijatru.
Postoji nekoliko razloga zbog kojih vaše dijete može biti zabrinuto te odbijati pomoć stručnjaka. Većina djece nije svjesna vlastitih emocionalnih problema i problema u ponašanju. Ako je dijete sklono razdražljivosti, vrijeđanju drugih, prkosu, može kriviti sve ostale zbog vlastitog ponašanja. Ako pak pati od tjeskobe ili depresije, možda misli da se sva djeca tako osjećaju i ne smatra da zavređuje posebnu pomoć. Neka djeca smatraju da im nema pomoći, a neke je stid te ne žele da netko drugi zna za njihove probleme.
Bez obzira na sva spomenuta djetetova razmišljanja i ponašanja, najvjerojatnije će te vi (roditelj) biti osoba koja će odlučiti hoće li vaše dijete posjetiti stručnjaka za mentalno zdravlje. Ako odlučite otići sami, da se informirate ili da možda unaprijedite sebe kao roditelja, učinite to diskretno, ne spominjući to djetetu. No, ako odlučite odvesti dijete, razmislite kako mu to najbezbolnije priopćiti. Nastojte izbjeći izravno sukobljavanje, a bezuvjetno inzistiranje pokušajte ostaviti za kraj.
Kako izbjeći sukob oko odlaska stručnjaku?
Ako dijete nije oduševljeno idejom o odlasku stručnjaku, nema potrebe za pretjeranom zabrinutosti jer se psiholozi i psihijatri znaju nositi s djecom koja pružaju otpor. Uostalom, i vi kao roditelj možete utjecati na djetetovu konačnu odluku. Ideje o odlasku profesionalcu predstavite kao nešto što je “fora” , a ne negativno. Recite: “Mi smo pametna obitelj, i kad želimo nešto poboljšati, obratimo se stručnjaku.”
Ako se dijete složi da potražite pomoć stručnjaka, onda i vi kao roditelj ponudite nagradu, skuhajte mu omiljeno jelo ili napravite nešto što će ga dodatno motivirati. Kad pružite djetetu mali poticaj ili mu date neku nagradu zato što je otišlo stručnjaku i surađivalo, tada koristite djelotvornu bihevioralnu terapiju. Pokušajte dati alternativu psihološkom savjetovanju te jasno identificirajte problem u ponašanju. Dajte djetetu mogućnost da promijeni ponašanje u određenom vremenskom razdoblju. Ako je pokušaj bio uspješan, nema potrebe za terapijom. Vjerojatnije je da do promjena neće doći tako lako, ali tada ćete moći inzistirati na razgovoru sa stručnjakom.
Dopustite djetetu da samo odabere terapeuta ili terapiju. Primjerice, pitajte ga: "Bi li željelo da terapeut bude muškarac ili žena? Koliko bi se puta htjelo naći s terapeutom?" Dajući djetetu mogućnost izbora, razvit će te kod njega osjećaj kontrole - osjećat će se bolje i neće imati osjećaj prisile.
Ako neke od ovih strategija ne uspiju onda morate upotrijebiti snagu roditeljskog autoriteta. Zapamtite, iskustva roditelja pokazala su da su djeca koja su se najviše opirala odlasku stručnjaku, godinama kasnije, zahvalna roditeljima što su inzistirali na poduzimanju koraka kako bi se problem riješio.
Odluka o traženju stručne pomoći nije lagana. Možda niste sigurni u ispravnost odluke, ali kad odlučite, znate da je to za dobrobit vašeg djeteta. Važno je i povjerenje koje imate u dijete. Ponekad djeca misle da ih roditelji vode stručnjaku jer su sami digli ruke od njih. Razuvjerite ih i uvjerite u suprotno, naime da je odlazak terapeutu dobar izbor temeljen na pozitivnim očekivanjima. Uvjerite ga da traženje stručne pomoći ni u kojem slučaju nije očajnički čin i vid kazne, nego čin koji daje nadu u poboljšanje. Smisao mudrog roditeljstva i mudrog načina života je u tome da se potraži pomoć u pravo vrijeme i na pravom mjestu kako bi se postigao željeni cilj.