Konačno je stigao i dugo očekivani godišnji. Baš niste pri lovi, a jedan od načina uštede je putovanje starom cestom do mora. Ma to je super, zanimljivije, možete stati na janjetinu, obaviti shopping… Jedino što put dulje traje. Ali nema veze, pa na godišnjem ste.
Nedavno sam „zaradila“ opomenu zbog prebrze vožnje pa sam se ovaj put psihički pripremila na pažljivu vožnju po propisima, makar ona trajala do ponoći. Kao mala brojala sam aute, pamtila registracije, a sada su mi se učinili zanimljivima prometni znakovi.
Put do Karlovca standardno je dobar, cesta poluprazna i pravo je vrijeme za promatranje prometnih znakova. Stvarno bih voljela znati tko ih raspoređuje na cesti i po kojoj logici. Pitate se zašto? Pa npr. jedan znak označava ulazak u krivinu, a odmah neposredno iza njega slijedi znak s ograničenjem brzine 70 km/h. Hm, dakle smanjujete brzinu jer ispred vas je gadna krivina, a onda se možete zajuriti do 70 km/h? Ispravite me ako griješim, no ništa tu nije logično.
Evo još jednog nezaboravnog primjera: ograničenje 30 km/h, nakon 100 metara ograničenje 40 km/h, zatim ulazimo u naseljeno mjesto i gle čuda: ispred obiteljske kuće znak s ograničenjem 70 km/h. Možda vlasnik želi da se netko zaleti i sruši mu kuću jer eto bespravno je gradio pa da ne mora zvati bagere. Učila sam u autoškoli da se u naseljenom mjestu vozi 50 km/h, ali ovo je vjerojatno neko posebno naseljeno mjesto.
Nastavljamo dalje i dolazimo na pustopoljinu. Cesta umjereno loša, s lijeve strane šumetina, s desne strane polje, ne vidi se kuća niti u tragovima, cesta je ravna, ali tu je ograničenje – 40 km/h. Dakle, na tom dijelu čak niti srne ne prelaze cestu, nema žive duše, no dobro u blizini je groblje, ali nekako sumnjam da se ograničenje odnosi na njega.
Uskoro se pojavljuje još jedan fenomen: autobusna stanica kao iz horora – betonska nastamba puna grafita „in the middle of nowhere“ i baš se pitam koji se autobus tu zaustavlja i kupi putnike i koje to putnike. Jako je simpatično da se oznaka autobusne stanice nalazi iza, a ne ispred nje. Pa nije problem okrenuti se usred ceste, zar ne?
Svladan je i Velebit. Isto tako s nevjerojatnim ograničenjima brzine – 20 pa 50 pa u najžešćem zavoju 70 i odmah nakon toga 30. Je li osoba koja je postavljala znakove to učinila onako nasumce, jer su eto preko javne nabave naručili malo previše znakova 70 km/h pa sad i njih negdje treba postaviti, i je li ikad isprobala pratiti te znakove?
Približavamo se i živopisnom Benkovcu. Do sada je vožnja, osim neobičnih znakova, protekla više-manje ok, no Benkovac postaje noćna mora. Naime, kao i u ostalim gradovima Lijepe Naše, usred turističke sezone radovi su u punom jeku. Tako se potiče turizam bušenjem,kopanjem i prašinom. Vjerojatno turisti čim to vide sretno vrište: „Yes, yes rikonstrakšn, hau najs“. Gdje god da krenete, velika je šansa da ćete pogriješiti. Iako sam željela uštedjeti vožnjom po staroj cesti, s nostalgijom razmišljam o autocesti. Ali ako mislite da ju je jednostavno pronaći, u velikoj ste zabludi. Vrtjela sam se po mjestu nekih 15-ak minuta i vidim jednog radnika koji me „navigira“ do autoceste: „ Eeeee to vam je vako: iđete tamo, e tamo iza onog crvenog auta, ali ne dalje od onog bore (mislim si ja k vragu vidi mi bore), a kod bore iđete lijevo ako se da. A ako se ne da, onda ravno do kud se može, a kad se više ne može, onda pitate“. Krenemo mi dalje i vidimo zgradu „Rvackih oružanih snaga“. Jupiii oni sigurno znaju gdje treba ići! Bacimo se kao hobotnice na čuvara i pokazuje nam on na pravac gdje bismo se mogli dočepati autoputa. I gle vraga, vidimo mi neki „bore“, dakle valjda je onaj radnik od malo prije mislio na bor. No, to je zapravo čempres. I slijede upute: „Vidite one čemprese? Ne one desno nego lijevo. E tamo lijevo ćete kod čempresa vidjeti nešto kao parking, ali nije parking nego jako uska cesta. E tamo ćete skrenuti na jako usku cestu i voziti po njoj kroz sela. Kad dođete do kraja te uske ceste onda ćete ići lijevo, desno, lijevo i desno pa još jednom lijevo i vidjet ćete znak za autocestu."
No dobro, ponavljamo si u glavi lijevo desno… i već nam glave velike kao Shrekova. Ali tu je i kvaka 55: po toj ultra uskoj cesti voze auti u oba smjera, naravno u isto vrijeme. Zalete se jedni pa se zaustave drugi i obrnuto. Ukratko, pravi doživljaj. Naravno da autohtoni mužjaci neće propustiti „nježnu pripadnicu ženskog roda“ nego se guraju po cijenu da oštete auto samo da pokažu svoju moć, ali ne dam se ja. Stižem i do kraja te uske ceste i mogu ići lijevo ili desno – „to go or not to go“ pitanje je sad ili bolje „where to go“.
Cesta jednako izgleda i lijevo i desno i šanse su 50 % da ćete pogoditi smjer i dočepati se toliko željene autoceste. No, mi smo pogodili i kad smo vidjeli znak za autoput bili smo sretni kao mala djeca. Autoput je standardno dosadan, no nakon tolikih peripetija meni izgleda kao najljepša cesta na svijetu. Eto nas i u Dalmaciji na dragoj nam magistrali. Ispred nas VELPRO kamion koji gmiže jer vozač vjerojatno čavrlja na mobitel, a iza nas još 20-ak automobila. Evo još jednog zgodnog fenomena: na magistrali su autobusne stanice, a mala mjesta s prekrasnim plažama daleko dolje u nizini. Dakle, ako izađete iz autobusa na magistrali, možete ili nakrcati na leđa kofere i krepnuti do dolje ili možda upregnuti magarca da vam odvuče stvari. Zar ne bi bilo zgodno da u tim primorskom mjestima postoji rent-a-magarac? Odvežete ga, nakrcate i šetnjica do hotela ili apartmana. Kad stignete, zavežete ga na jednoj od stanica i to je to. Eto prijedloga za Ministarstvo turizma jer ako postoji rent-a-bike, zašto ne bi i rent-a-mago?
I što reći na kraju nego: Poštujemo naše znakove uz veliku molbu drugovima koji stavljaju znakove da malo prouče ceste i testiraju ih. Pa ako se radi o ravnoj cesti bez ikakvih problema, doista nema potrebe da vozimo 30, zar ne?
Vaša iskustva s prometnim znakovima i nekim drugim nelogičnostima? Podijelite…
Vaša Ema Jurić
Ema Jurić nam opisuje svoje doživljaje s godišnjeg odmora