Unaprijed se ispričavam na dugom postu i dosadnoj priči. Nažalost, ovo me već dugo muči. Imam 21 godinu, djevica sam, poljubila sam se jednom (i to s nepoznatim tipom prije 4 godine) i sve više osjećam da me to počinje zabrinjavati. Većina, ako ne i svi moji prijatelji već su prešli tu nazovimo prekretnicu u životu - prva ljubav, ozbiljna veza, seks, "odrasle" ljubavne zavrzlame. Ja ne. Zvučat će glupo, ali imam osjećaj kao da su svi prešli na neku novu razinu u životu, da su svi zbog toga ozbiljniji ljudi (glupo, znam), da ja zaostajem, da "ne kužim" neke stvari... Za one koji znaju da sam djevica čini mi se da me ipak malo gledaju s visoka, da se razumijemo nitko ne vrši pritisak na mene niti me o tome ispituje, ali ipak imam osjećaj da si misle da ja to ništa ne kužim. Nisam čistunka, povučenija sam, ali daleko od asocijalnog, imam uski krug ljudi s kojima se družim, navodno ne izgledam loše i nisam glupa, imala sam "udvarača" dovoljno... No svejedno imam osjećaj kao da ljudi vide natpis na mom čelu - djevica. Kao da imam tu neku vibru, ne znam. A zapravo - smatram se dosta seksualnom (unutar svoja 4 zida). Jednostavno, nijedan kojem sam se svidjela nije mi bio ni odviše lijep ni zanimljiv. Nisam od onih koje se čuvaju za brak i ljubav svog života, ali pomisao da snizim kriterije mi je čak i odvratna. I eto me sada tu gdje jesam, i to me polako počelo smetati. Želim dečka, ali nikako i nikako. Kada me poznanici pitaju kako ljubavni život, a ja kažem po starom, često dobim odgovor "ma bit će to", s posprdnim tonom, u stilu "budeš i ti to doživjela kada odrasteš". Vjerojatno zvučim paranoično, ali probajte shvatiti da sam ipak čovjek od krvi i mesa, imam neke svoje potrebe, što emocionalne prirode, što fizičke. To dovodi do drugog, usko povezanog problema. Počinjem misliti da je u meni problem kada se radi o dečkima. Da nekako uspijevam odašiljati neku nepristupačnu vibru... Šansi sam imala s par tipova i ruku na srce sama sam ih zeznula. Mislim da bih trebala promijeniti pristup. Nikada nisam poduzimala inicijativu (ne računamo djetinjasta dopisivanja s 14 godina), uvijek se bojim da se ne zaletim jer sam si samo "umislila" da imam šanse kod nekoga. Također mislim da ljudi izgube interes za mene prije nego što uspijem pokazati da sam zanimljiva osoba (zbog svoje povučenosti ne stavljam odmah sve karte na stol i bojim se da je to problem), da na prvu možda ne djelujem zanimljivo? Čini mi se kao da se nisam pomakla s mrtve točke godinama, želim živjeti, ljubavi, prekidi, ovo ono, imam osjećaj kao da mogu nešto ponuditi svijetu (oprostite na patetici), a ne znam kako. Pretpostavljam da zvučim djetinjasto, no ipak se nadam pokojem dobrom savjetu. Unaprijed hvala.