U vezi sam 3 godine. Bilo je uspona i padova. Prije mjesec dana imali smo „pauzu“ od 7 dana. Teško mi je to palo. Osjećala sam se kao da je izdao moje povjerenje. Prekinuli smo zbog (barem meni ) čudnog razloga. A to je da se njemu sve nakupilo (posao,obitelj,ja). I ja imam mane i vrline, ali nakon toga, se apsolutno ništa nije promijenilo. Zbilja sam vjerovala da hoće. Ne idemo u šetnju sami uz more,niti na pizzu više ne idemo,niti na kavu. Njegov odgovor je da je njemu dosadno sa mnom na kavi. Prije smo znali šetati uz more, sad mu je izgovor da šta ćemo se šetati da se „Lungo mare“ nije promijenilo. Na početku smo stalno šetali. Jeli to normalno da parovi nakon nekog vremena prestanu s nekim aktivnostima koje su radili na početku. Optužuje me da puno tražim…zar zbilja tražim puno? Malo šetnjice, malo na kavu. Mislila sam da će nakon pauze bit bolje,da će neke stvari shvatit. Ali nije. Stalno smo kod njega doma. Ovako otprilike izgleda: dođem kod njega,malo se vrtimo po kući (ručak i sl), seks,drijemuckanje,šetnja psa s prijateljima,ja idem doma. Za sve zajedničke aktivnosti je lijen, jedino može ako imam neko društvo. (npr idemo s nekim njegovim prijateljem na kavu,ili u šetnju sa psom i još nekim prijateljima vlasnicima pasa). Zar u ljubavi postoje pauze? Kad sam mu rekla da u ljubavi nema pauze, da ja nisam film pa da če napravit pauzu i kasnije nastavit. Nasmijao se na to i rekao da živim u nekom svom svijetu i da gledam romantične filmove previše. Što je najgore,volim ga i neznam kako prekinuti. Kao da jedan lijep trenutak izbriše sva sr*nja. Ali se opet sjetim… Kako izaći iz ove veze? Hvala, znam da ćete mi pomoći. Objavit ću anonimno, jer iskreno…sram me je.