U braku smo dvije godine, od početka nije ništa kako treba. Imamo oboje 21godinu, i imamo bebu od dvije godine....Dva puta sam otišla i oba se vratila,prvi put radi njegova konstantnog ignoriranja mene i nikakvog ponašanja prema meni,radi toga jer mu je ekipa uvijek bila bitnija nego ja, i sa menom ne i nigdje htio ići, a drugi put sam otišla jer sam saznala da nije išao poslom dva dana,kao što je rekao nego je otišao na zrće.... Nije meni žao što mi je lagao, nego mi je žao što je mislio da sam ja toliko glupa. Omalovaža me ,podcijenjuje,izbacio me bio prije iz dnevnog boravka ispred svoga društva,časti me raznim epitetima,vrijeđa me ...ali otkako sam se nakon plača i moljenja vratila prominilo se je nešto,ali opet to nisu promjene da bih ja rekla je da promijenio se...

Ja nisam sretna,fali mi nježnosti, da se netko trudi oko mene, da mi neko pokaže da me voli, a ne da mi kaže ti trebaš znati da ja tebe volim....Meni je jako žao ali ja iz njegova ponašanja to ne mogu isčitati...A ni nemam sposobnosti čitanja misli...

Ne poštuje ni mene, a ni moje roditelje...Pomogli su nam ispočetka,ali nitko mu od moje obitelji uže i šire nije drag svi ga nerviraju,a njegovi su najbolji,a nisu nam htjeli pomoć u početku a imali su sa čim i kako...

Ne znam kako da mu dokažem da me gubi,da ga prestajem voljeti,dvije godine sam sama gurala i prelazila,preko laži,kladionice,odbacivanja,vrijeđanja,gaženja svog ponosa radi toga što ga volim i nadala se boljem sutra...

I nemojte kazati da razgovaram sa njim, to jedostavno nije moguće, jer čim počnem o tome on kaže ostavi me na miru sa glupostima ili se isključi i ne sluša....pokušala sam na sve moguće načine,ali on jednostavno nezna razgovarat o problemima, što mi je i njegova mama kazala da bi joj došlo da ga ubije kad on samo muči i na kraju kaže i jesi gotova,a tako mi je i samoj,Bog me suzdrži da ga ne ubijem.

U toj svoj žalosti i jadu zbližila sam se sa jednim momkom,već godinu dana traje taj naš odnos,prijateljski sa ogromnom kemijom,tu i tamo bi se našli,ali sve više smo samo bili još više napetiji jedno drugome.....spavali smo jednom...šta je najžalosnije imam grižnju savjesti jer nemam grižnju savjesti....

Umirem za njegovim poljupcima punima želje,i strasti..... On kad me ljubi osjetim koliko me želi...a muž kad me ljubi to ne osjetim...kad vidim razliku odma izgubim volju za ičim sa mužem...

Šta je najžalosnije čini mi se da sam zaljubljena u njega...ne da mi se čini nego jesam....

Moje dvije prije su mi rekle da je i on u mene jer se vidi način na koji me gleda.....i da ni jedan muškarac neće čekati godinu dana samo da dođe do one stvari,možda ispočetka,ali da je ovo naše definitivno priraslo u nešto više....šta je najgore i sama sam toga svjesna....

On zna čitavu moju situaciju...

Svjesna sam čitave situacije,udana sam imam bebu....ali nitko me ne razumije moj muž pogotovo on je neodgovoran,ništa nije na njemu,ništa nije preuzeo na sebe, sve je na meni a još i radim....A njemu je jedino društvo glavno...nije u stanju provesti čitavi dan sa menom,jer mu je to prenaporno....falilo mi je nježnosti i stvarno nisam htjela,ali u toj osamljenosti,depresiji, ....ovaj momak mi je dao snage za dalje, on mi je bio poput antidepresiva....tako je pozitivno utjecao na mene....

Neznam kako da se odljubim od njega,jer svjesna sam da izlaza nemam.....radi bebe sam se vratila zadnji put a ne zato što sam ja htjela....ali sad se radi nje i dalje trudim....ali fali mi ono nešto....to nešto dobivam na krivom mjestu,gdje ne bih smjela...

Molim Vas recite mi nešto pametno....jer toliko sam zbunjena da ne mogu sebi doć...