Što me čeka poslije razvoda? Imamo 2 djece 6. i 4., 8 godina hodanja, 7 godina braka, komunikacije ili nema ili se svađamo i natežemo uglavnom oko svega a najviše oko rješavanja stambenog pitanja. To traje od rođenja prvog djeteta od kada se smanjio seks, za kojeg se doslovno moram na trepavice postaviti. Uložio je hrpu love u imovinu mojih roditelja, a koji nisu prstom mrdnuli da to ozakone u vidu vlasništva. Svi moji pokušaji da raspetljam situaciju nisu urodili nikakvim plodom. Osjećam se kao u stupici, kao da su me mentalno silovali i muž i otac (kad to shvatite prestanete ih velikim djelom voljeti). Ne razgovara s mojim roditeljima s kojima živimo, njegovima je zabranio da dolaze kod nas. Ogorčen je, ne druži se s nikim, nema nekih aktivnosti. Samo gleda TV ili je na internetu. Od kad sam uvela ADSL, bar se manje svađamo. Mene za sve krivi, a ja više jednostavno nemam živaca. Moje spominje u svakoj drugoj rečenici uz psovke, želje smrću i dr. Kao otac je OK, osim što je uveo formu svađanja pred djecom, zatim pred susjedima, u javnosti, formu koju nisam u početku uopće mogla prihvatiti već sam bila šokirana i stalno šutjela, međutim već i ja pucam na sve strane. Nema više lijepih riječi, nema zagrljaja, nema osmjeha, razumijevanja. Ako ih bude, debelo se moram namućiti da sve uredim, da sve bude cakum pakum, te je dovoljnja sekunda da se sve pretvori u cinizam i svađu. Rijetko kad mi se povjerava, priča o svojim mislima. Neke od najbitnijih stvari saznam nakon godine dana. Tražio je da razdjelimo imovinu bračnim ugovorom, pod izgovorom da će se tako on prestati opterećivati. Međutim kao i većina njegovih poteza i to je bila manipulacija. Izjavljuje da samo za djecu živi. Ne gleda me u oči, samo se dere i dere. Postavlja hrpu pitanja, a kad pokušam odgovoriti bar na jedno, prekida me i uzrujava se. Nisam nikad očekivala da će mi biti ovako. Uvijek sam mu vjerovala, nikad nisam tražila nekog drugog, bio mi je glavni oslonac. Međutim, prije dvije godine, jedna spontana riječ s drugim čovjekom, odjednom u meni budi izlijev hrpe potisnutih emocija. Nisam s tim čovjekom uspjela otiči ni na kavu, ali me to osvjestilo. Uvidjela sam da sam duboko nesretna, da mi jednostavno treba ljubav. Od tada se muž počeo brzinom svjetlosti pretvarati u stranca. I što se više trudim, sve se više bojim i gubim tu bitku.