prije svega, šaljem lijep pozdrav svima koji će moje pitanje, tj. problem pročitat.. ovako..ne znam ni odakle početi.. prije 3. mj. me ostavio dečko, s kojim sam bila 6 mj. u vezi.. i još uvijek tugujem, osjećam neopisivu bol, a on je već mjesec dana nakon prekida našao drugu.. znam, zvuči možda i smiješno, jer je to bila kratka veza, al ja sam ga jako zavoljela.. i ovo mi je prva prava ljubav, i prvi prekid u životu..možda mi je zato ovako teško.. al zaista više ne vidim sebe, izgubila sam sve što sam imala.. faks sam totalno zapostavila, a prije sam davala sve ispite u roku..a sad je pitanje hoću li ga uopće završit, hoću li ikada imat diplomu koju sam toliko željela, i za koju sam se dosad itekako namučila... stalno mislim na njega, svaki dan mi prolazi isto-u suzama, i boli.. puna 3 mj. sa svojim roditeljima nisam razgovarala kako treba, kad me nešto pitaju, zablokiram..samo suze krenu.. noćima se budim po nekoliko puta, a srce lupa, i svaki put imam osjećaj kao da će prestat kucat.. pokušala sam izlazit, al bilo mi je još gore..jer ne mogu čut skoro nijednu pjesmu, suze same krenu.. svi mi govore da sam mlada (imam 22 god.), da je preda mnom mladost, život, da će sve ovo proći.. al ja se svega bojim..bojim se svega što dolazi, strah me da me više nikad niko neće ni pogledat, i da ja više nikad nikoga neću voljet.. znam da se on neće vratit, znam da moram dalje, al kako? vrijeme izgleda kod mene ne čini svoje, niti malo mi ne pomaže.. jer nije normalno da vezu od 6 mj. ne mogu prebolit, i da je već prošlo toliko vremena, a meni nije ništa bolje.. inače sam jako osjećajna osoba, i kad nekog zavolim, onda me to drži jako dugo..i zato se bojim.. na svašta sam pomišljala, pa čak i na samoubojstvo..jer sam jedino u tome vidjela izlaz.. sad shvaćam da moram dalje, al ne ide.. još nije prošao niti jedan dan od prekida, a da ja nisam plakala.. evo i sad dok ovo pišem rijeka suza se slijeva nz moje lice.. i tako već 90 dana .. jedva ustajem iz kreveta, jedva dišem, ne shvaćam što se događa oko mene, ne funkcioniram normalno, više se ničemu ne radujem.. bila sam sretna, osoba puna života, uvijek nasmijana, sa sjajem u očima, uvijek za izlaske, za provod, za muziku.. a sad od mene nije ostala niti sjena.. fali mi, i znam da je on jedina osoba koja mi može vratit osmijeh na lice.. nadam se da će mi netko od vas dati neki savjet, il bar malo olakšat.. hvala vam unaprijed