Prije svega, izvinjavam se na pretjerano opširnom postu. Dakle, 9 mjeseci sam bila u vezi sa momkom posve drugačijim od svih kojih sam do sada upoznala. 32 godine, ozbiljan, tradicionalnih nadzora (odgoj, način odrastanja, meni nevjerovatni stavovi po pitanju veza, tipa da se "filmski" poljubiti treba samo sa ženom/mužem ili baš osobom za koju ste sigurni da će vam to postati (o seksu da ne pričam, dugo je bio tabu tema, a onda je, nakon mojih svakodnevnih šala na taj račun, o njemu iznešen stav da se i to treba desiti u braku da se ne bi slučajno neplanski zatrudnilo jer on abortus ne bi mogao podnijeti), uspješan u poslu, bez ikakvog iskustva na ljubavnom polju. Tu nastupam ja; bez velikog iskustva (ali ogromnog u poređenju s njim koji je imao samo djevojku u srednjoj, a i sa njom je samo izašao par puta!), ali slobodnih nadzora, jedinica u obitelji, odrasla u posve drugačijoj sredini gdje se o svemu satima razgovara, za sve nalazi riješenje, živi onako kako se želi. Kako sada ne bih ostavila sliku raskalašene djevojke, reći ću da su i za mene najveće životne vrijednosti upravo one "tradicionalne"; mir u porodici, ljubav, poštovanje, vjernost itd. Jeste da mi se sve dopuštalo, ali nikad to nisam iskoristila, čemu i moj trenutni doktorat u inostranstvu ide u prilog. Dakle, oboje smo ušli u vezu znajući da želimo isto; ozbiljnu vezu koja će rezultirati brakom kada za to dođe vrijeme. On se cijelo vrijeme ponašao kao da sam centar njegovog svijeta, pamtio je baš svaki detalj vezan za mene, iako smo stanovali oko sat vremena udaljenosti, uvijek bi me dopratio do vrata a čak je dolazio i kada bi trebalo da se nađemo na pola puta uvijek govoreći uz široki osmijeh "da ne odeš ko zna gdje", "da ja vidim da si sad izašla"!" i sl., po cijelu noć bismo razgovarali preko skypea, a pred spavanje bi mi govorio da ga obavezno zovem ako ne mognem zaspati jer "zašto bi on spavao, ako ja ne spavam", već je na samom početku veze govorio kako je spreman na zajednički život, brat ili, ako ne to, onda "barem" na preseljenje skupa sa mnom u drugi grad (imala sam dileme oko istog), već je nakon tri mjeseca veze kupio avionske karte mojim roditeljima... ponašao se poput tinejdžera koji stječe svoje prvo iskustvo i trudi se da sve bude kako treba.

Više puta mi se činilo da to njegovo "nastojanje" prelazi u neku vrstu posesivnosti; -jednom kada smo se posvađali i kada sam zatražila da mi ostavi malo prostora da se saberem a i da hladnije glave učim za ispit (imala sam mnogo problema u tom periodu i glavu u opštem haosu, čemu nikako nisu išle u prilog stresne svađe s njim) i razmislim o svemu jer mi je sve to bilo zaista previše (veza je bila veoma lijepa, ali se desila u najstresnijem periodu mog života kada nisam znala šta ću sa sobom ), on me otpratio do parka, smireno rekao da razumije da mi je potrebno vrijeme, da će mi ga dati, ali da me, ma šta odlučila, neće ostaviti i da ja sada mogu biti sama tu, ali on je "tu u blizini" i čeka da se javim". Po tim "vremenom koje će mi dati" podrazumijevao je valjda sat vremena tokom kojeg ću popiti kafu, a onda ćemo se ponovo vidjeti.. Tada me je nekako prečvrsto zagrlio i prislanio glavu uz svoju i imao čudan i zastrašujući pogled.. Nije se činilo da je ljubomoran niti da želi da me kontroliše, uvijek je čak i naglašavao da mu ne smeta to što imam mnogo prijatelja, moji izlasci bez njega i sl.. a onda se nekako ispostavi da je tu u blizini. Jednom kada je bilo hladno a bila sam tanko obučena a odlazila na druženje sa priajteljima nakon izlaska s njim, bukvalno me natjerao na to da ode do svoje kuće po džemper, pa se vrati i čeka me ispred lokala U KOJE GOD VRIJEME DA IZAĐEM SAMO DA MU JAVIM kako bi mi dao džemper da se ne prehladim, a imam samo 10 minuta hoda do kuće dok on do svoje ima sat. Uvijek je čudan kada razgovaram sa nekim iz prodavnice, kafića (muškog roda, naravno), zamolim za slikanje i sl, naradije bi da on razgovara a ne ja. A onda: "Kad si se sinoć vratila, oko 1-2? Dobro dobro, ne kažem ništa! Zašto nisi ostala duže?" i sve to nekako u šali i smijući se grohotom a ne kao da mi zamjeri. Ponašao se kao da želi da skupa provodimo 24 sata i da u mom životu ne postoji niko i ništa drugo osim njega. Jednom sam išla spavati kod prijateljice nakon što sam sa njim provela polovinu dana. Cijelo vrijeme se šalio u smislu -poljubi me pa kaže da je to ono što dobijam s njim, a da baš vidimo šta ću sa njom dobiti. I naravno da se javim da se ponovo vidimo ako ne odem kod nje. Sutradan ga nazovem, on se neprirodno smije kao u stilu "sve je super ne može biti bolje", a smijeh je lažan osjeti se iz aviona. Potom mi kaže da ima neki sastanak vezan za jednu poslovnu ponudu, neće ostati dugo, a onda se nije javljao na telefon kad sam ga zvala niti se oglašavao nekoliko sati što je za njega potpuno netipično. Meni je petak (naredni dan) rezerviran za plesno druženje i ostajem obično do 1-2 ujutro, to veče nisam otišla a on je mislio da jesam pa mi prije 12 poslao poruku "da je u blizini i da se javim kad budem htjela izaći". Meni je skočio tlak poslije toga, znam da nema teorije da baš tad "bude u blizini". Kada me je nazvao opet je zvučao izopačeno, čula se muzika i možda je glupo ali imala sam dojam da se na neki način želi "osvetiti" za prethodnu večer. Grubo sam prekinula razgovor, nakon čega je nastavio slati poruke još me pitajući u koliko će sutra ujutro doći da zajedno doručkujemo prije nego odem na posao. Slao je poruke i ujutro da bi me, nakon što nisam odgovorila, čekao na stanici i susret je bio neizbježan. Pravdao se kako mi se nije htio ranije javljati jer je petak, "moj dan", da ne bi ispalo kako me kontrolira, ali nije izdržao pa me nazvao jer se nismo vidjeli taj cijeli dan, a bilo je oko 12, dakle otprilike kad prekidam druženje (a prekidam ga sat dva kasnije!). Inače, uvijek naglašava da nije ljubomoran na taj petak ni na ostatak vremena koje ne provodim s njim (a vrlo ga je malo), ne smeta mu to nimalo. Rekla sam mu da kasnim na posao i zamolila da me pusti da se ne raspravljamo kako bi otišla trijezne glave, no pratio me govoreći kako ne može da me pusti. Okrenula sam se prije ulaska u metro, bio je iza mene. Scena se ponovila i navečer kada sam ga "srela" nakon posla. Opet sam primijetila da mu je zagrljaj mnogo čvršći i da mnogo snažnije i pomalo grubo prislanja moju glavu uz svoju. Potom, počeo je da me dodiruje po stomaku uprkos prisutnosti konobara i drugih ljudi u kafeu, te me privlačiti sebi opet na nekakav čudan način kao da želi pokazati da sam njegova. Te šale na račun, treba da me ljubi usnama masnim od hrane da me drugi ne bi gledali jer ću dobiti prištiće, nisam ni izgovorila do kraja da se želim upisati na kurs slikanja odmah je rekao "Idemo, kad ćemo?!", čim slučajno pogledam negdje drugo odmah gleda gdje gledam, nekad se i našali u smislu "Gdje gledaš?" a sve nekako kroz smijeh i šalu... on nema prijatelje s kojima se redovno viđa, niti osjeća potrebu za tim. Sa rodbinom može da se vidi a i ne mora. U mom prisustvu se nikad ne javlja na telefon ma ko da zove, kaže da ne želi da mu iko i išta kvari naše trenutke; ništa nije važnije od nas. Eh sad... Negdje u maju imali smo razgovor u kojem mi je rekao da je on ipak previše ljubomoran i da ne može podnijeti da imam muške prijatelje i da želi da ih zaboravim, čak i one s kojima se čujem jednom godišnje. Nisam čak ni uspjela objasniti o kakvim se prijateljima radi; nije mogao to da sluša. Kako sam ja "odbila" njegov zahtjev govoreći da nema razloga brinuti se jer samo njega volim i doživljavam na taj način, sve se promijenilo... Od momka koji me je zvao 10 puta dnevno čak i dok sam pripremala ispite, ispitivao o svim detaljima iz svakodnevnice čak i onim nevažnim i totalno dosadnim, preko noći se pretvorio u nekoga ko traži samo šture informacije o tome kako sam provela dan, prekine me čim nešto hoću da duže objašnjavam tj. opravdam neki susret sa nekim i sl, kao da mu je dosadilo natezati se sa mnom.. Istina, nije bilo nimalo lako trpjeti me, budući da nikako nisam uspijevala izaći na kraj sa mnogim dilemama koje su me mučile, a ni riješiti određene probleme. On je našoj vezi dao prioritet (taj prioritet je otišao do te mjere da je potpuno zapustio i posao i sve ostale obaveze), ja nisam. Prvo sam željela riješiti vlastite nedoumice (po pitanju mjesta stanovanja, posla, postavljanja prioriteta, ostanka u stranoj zemlji neovisno o bilo kome i oslanjajući se samo na vlastite sposobnosti), a ta neizvjesnost sa mnom ga je umorila. Učestile su svađe, izgubili smo bliskost, mnogo manje se viđali (opet na moju incijativu).. Govorila sam mu da se osjećam, nekako, slobodnom a ne zauzetom, budući da mu ništa ne smeta, slaže se sa svim što radim, nekako kao da smo SKUPA samo dok smo jedno pored drugog, a kad nismo vodimo posebne živote.. Potom je njegovo ponašanje otišlo u drugu krajnost, ili sam ja imala sasvim pogrešan dojam o njemu. Momak koji je teško stupao u komunikaciju sa ljudima, počeo je da priča i što treba i što ne treba, da se "mangupski" ponaša i - gleda druge žene. Kad kažem "gleda", ne mislim na uobičajeno gledanje, nego - opsesivno. Nije potrebno da djevojka bude u suknjici, nego doslovno rečeno samo da je ženskog roda, bila ona 15.godišnjakinja ili 50.godišnjakinja. Nije čak potrebno ni da je stvarna; njeno lice postavljeno na uličnoj reklami je dovoljno da on potpuno poludi i bez prestanka bulji potpuno zaboravljajući sve oko sebe. (jednom je tokom ručka u restoranu gledao čitavih 5 minuta, neprestano u sasvim običnu ženu sa djetetom preko puta nas; pogled mu je bio relacije -tanjir-žena- i kada sam ga smireno upitalo da mi objasni šta je to tako interesantno na drugoj strani, rekao je da nema objašnjenje..) I ne sluteći do koje je to mjere došlo, ukazala sam mu na to da mi to smeta prije 3 mjeseca i, stanje se iz dana u dan sve više pogoršavalo..

Ne mislim da je problem pogledati nekoga atraktivnog, to se dešava svima nama, ali potpuno izbezumljeno buljiti mi je totalno neshvatljivo. Njegov pogled je inače postao prazan, kao i naše svađe, jer mi se činilo kao da uopšte ne razumije o čemu pričam; samo potvrđuje gledajući me prazno, pa se svaki put osjećam k'o idiot koji priča sam sa sobom. No, kad god bih spomenula prekid, ponašao se izbezumljeno, čvrsto me grlio, istog trena počevši plakati i praviti tužne grimase kao dijete koje se inati u nečemu. Tog trena mi djeluje zaista zastrašujuće, kao neki psiho i ne znam šta da radim. Jedne prilike, trebalo je da idemo na neku vožnju, ja sam se vratila do obližnje trafike jer mi je istekla karta, nije me bilo samo 5 minuta. Dok sam se vraćala, srela sam njega; tražio me izbezumljen i samo počeo da plače grleći me i govoreći kako mi je obećao da me nikad neće ostaviti samu a vidi sad eto.. ostavio me.. trebalo je da on ide kupiti karticu ili da idemo skupa, a ne ja... nisam mogla doći sebi od šoka u tom trenu dok je cijelih sat vremena plakao tresući se.. Sve to me je natjeralo da ga primoram na odlazak psihijatru. Ustanovljen mu je blaži oblik depresije, dali su mu antidepresive, no ja sumnjam da on ima neki ozbiljniji problem koji vuče od ranije.. (ruke mu drhte -izgovor je da se to dešava samo dok sam ja tu-, srce mu užurbano lupa, reakcije mu se izmijenjuju sto na sat, ima prazan pogled, stalno imam dojam da nešto krije...) Razgovarala sam i sa njegovom majkom, no, ona mi je rekla samo ono što sam i sama znala; da se promijenio, odbija da razgovara sa njom i kaže problem, zatvara se u toalet svako malo, izađe iz kuće u neka doba izgovarajući se da ima posla pa se nakon kratkog vremena vrati i ponovo izađe, postao je agresivan.. Do njegove majke sam došla jedva, nakon što mi je slagao da je išao psihijatru, a ja otkrila da nije pa sam insistirala da odem do njegove kuće. Njegovo protivljenje ne mogu ni da opišem; kao da ću otkriti ko zna šta! Trudila sam se da budem uz njega, pomognem da prebrodi teško razdoblje jer sam krivila i sebe za dobar dio toga. Čitavo vrijeme se činilo da pokušava promijeniti kompletnu svoju ličnost; postati komunikativan, druželjubiv, opušten poput mene, popuštati nad tim strogim pravilima koje je sebi postavio a tiču se svega- načina života, razmišljanja, veze i postavljanja u vezi (drugovi se mogu upoznati i bez da je veza "zvanična" i sl), seksa i seksualnosti uopšte.. Radili smo sve, samo nismo otišli do kraja. Prvobitno, zbog njega samog, a onda i zbog mene jer sam se plašila ići do kraja sa toliko posesivnom osobom a pogotovo dok sam u situaciji gdje bi trebalo mnogo toga da odlučim i riješim.. On me je više puta molio da ne pričam o tome, da ga "ne izazivam" jer mu se jako teško oduprijeti, a poštuje me i hoće da sam potpuno sigurna u to (imala sam jednog partnera do sada, no uvijek je govorio da me vidi kao djevicu), a onda je i dalje ostajao pri tome samo je pokazivao sve veću glad, a i potpuno slobodno pričao o tome.

Prekinuli smo prije nekoliko dana, jer njegovo ponašanje više nisam mogla da trpim. Kao da se na neki način osvećuje za sve ono što sam ja radila; tj, za ono što je govorio da odlično podnosi, a zapravo nije mogao da podnese. Moje slobodno vrijeme posvećeno samoj sebi, drugim ljudima, taj povremeni petkovni izlazak do kasnih sati, moju dugogodišnju vezu sa bivšim, moju komunikativnost i ljubaznost prema ljudima, ovu napetu situaciju iz koje nikako da izađemo... Kao da na neki smiješan način pokušava da postane ja u svakom smislu! I dobro... u redu je sve to, možda traga za načinom kako da se napokon odlučim za zajednički život i zajedničke ciljeve, pa veli kad nije upalilo onako, možda upali ovako..ali...imam dojam da mu više uopšte nije stalo, čak se pitam o čemu se tu od samog početka radilo... Ne dramatizujem, čini se da pričamo ozbiljno o nečemu, a onda čim se pojavi bilo koja i bilo kakva ženska osoba na vidiku, totalno se isključi iz svega. Čak ni nakon moje izjave da se pojavio neko drugi ko je već duže vrijeme zainteresovan za mene a ni meni nije svejedno, pa sam jednom izašla sa njim na kafu (btw, nikada ne pita ko šalje silne poruke koje mi svako malo stižu), nije promijenio svoje ponašanje. (Mada, više je puta rekao da je tog dana "umro", čak i da to nije istina, a boji se da pita da li jeste ili nije, to je za njega nešto nepojmljivo... želi da mi vjeruje potpuno, da ne sumnja ni sekundicu, nekog trećeg u našoj vezi uopšte ne prihvata kao opciju...) Čak štaviše, počeo je više ulagati u svoj izgled, otvoreno flertati i postalo je očito da se želi dopasti suprotnom spolu i da se smijulji kada uhvati i nečiji slučajni pogled kao da time pokušava dokazati da "eto, i on vrijedi" Kulminiralo je kada smo se posvađali zbog tih izbezumljenih pogleda (ne odmjeri jednom, nego minimalno 30 puta brzinom svjetlosti u pola minute i ne moram ni govoriti kako zastrašujuće izgledaju njegove oči!), a on i uslijed svađe i moje izjave da ću se ponovo vidjeti s tim drugim likom i dalje gleda druge. Mislila sam da ću sigurno poludjeti ako se ne maknem. Sada mi se javlja svaka 2-3 dana, dočekuje me ispred posla uvijek sa naglaskom "da će me pustiti, samo..." samo da mu oprostim zbog svega, samo da mu se javim kad me nazove makar mjesečno da zna da sam dobro, samo... Rekao mi je da je izgleda sva ta priča o seksu i sve to što smo radili za njega ipak izgleda bilo previše i da je on sad kao "vuk među hiljadama ovaca", osjeća kao da je podivljao... ne želi on nijednu od tih žena, želi samo mene, ne može se ni zamisliti ni sa jednom drugom, a opet ne zna zašto mora da pogleda, šta mu to privlači pažnju... Ja sam rekla da ne mogu to da prihvatim ma o čemu da je riječ i da je najgore što je sva slika koju sam do sada imala o njemu pala u vodu i pretvorila se u potpunu suprotnost, te da sam izgubila ono divljenje i poštovanje koje sam imala. On je rekao da će popraviti sve to i pojavit' se preda mnom kao "sređeni čovjek" u pravom smislu riječi. Meni to sve zvuči kao bajka. Ta, ipak su mu 32 godine, čovječe!!! Čak sam ga nekoliko puta pitala postoji li nešto što mi nije rekao, neka bolest ili sl. i uvijek je reagovao čudno, previše je negirao, naglašavao da nema, iako mene sve te promjene raspoloženja, neobično stiskanje, podrhtavanje ruku a nekada i usana upućuje ka tome. Kao i njegov strah da mi se, kako on to kaže, potpuno prepusti, jer želi da se osjeća potpuno sigurnim u mene, da ima bezgranično povjerenje da ga nikada neću ostaviti i da ću biti uz njega u svim životnim okolnostima; kada nešto krene po zlu, kada se jedno od nas razboli itd (pa je navodio primjere iz okoline kako je žena ostavila čovjeka kada je saznala da je bolestan)... Od tipa koji je donedavno reagirao automatskim plačom i, grčenju lica i molbama u nekim lošim okolnostima, pretvorio se u nekoga ko me, čini mi se, gotovo i ne razumije dok pričam (smireno ili burno, nema razlike), djeluje ravnodušno, odsutno, mada poriče da je tako govoreći da me neizmjerno voli i da ne može prihvatiti prekid. Postoji li gluplja situacija od one kada me čeka, moli da me doprati do bus stanice, ne progovorimo ni riječi ili mu ponovo kažem to što mi smeta i da ne mogu dalje, on kaže "u redu", pustiće me, razumije me, a onda uđe sa mnom u bus i vozimo se bez ijedne progovorene riječi?! Da izludiš totalno!

Zaboravila sam reći još nešto. Svaki put sam prekinula ja, a onda, kada sam mu u revoltu rekla za ovog drugog i da mi se on uvukao pod kožu, sljedećeg dana je on inicirao prekid, ponašao se kao potpuno druga osoba, hladna, nezainteresovana, riješena sama sa sobom da prekine i da traži za sebe "bolju budućnost", samouvjerena i prepotentna; osoba koja nije ostavljena nego ostavlja. Rekao mi je da je shvatio da više ne ide, on me vjerovatno zapravo ne voli nego osjeća drugu vrstu ljubavi prema meni, prijateljsku, želi da me zaštiti, a to vjerovatno nije prava ljubav koju tek treba da nađemo, sve što je prošao sa mnom bilo mu je prvo i nikad me neće zaboraviti, moli me da se ne ljutim što je tako ali jednostavno tako je... Sve je to govorio sa nonšalantnim osmijehom i izrazom lica koje me je dokrajčilo; kao da me žali, a uz to se primorava biti tužan. Neprestano je ponavljao da je on kriv za sve, nipošto nisam ja, ja zaslužujem samo najbolje, a on mi to nije uspio pružiti. Kad god bih rekla suprotno (u što stvarno vjerujem jer je on mnogo više ulagao u našu vezu), žestoko bi se usprotivio čvrsto me stiščući i govoreći da šutim, da to ne govorim, jer on je kriv, samo on.. Kasnije, kada smo se pomirili, rekao mi je da ga je prosto dotukla i sama vjerovatnost da postoji neko drugi u mom životu (mada je meni nejasno kako mu je to zasmetalo a ponaša se ovako - umjesto da prati šta ja radim kad već sumnja i plaši se za mene, on se preorjentisao na sebe i sve pripadnice ženskog spola?!) i da je zbog toga sve to rekao. Meni se čini kao da pokušava liječiti svoje komplekse na ovaj način.. Ta opsesija o svim pripadnicama suprotnog spola, nebitno kako izgledale. I tu nije stvar ljubomore (iako i toga ima, naravno), nego neke vrte straha od tih njegovih takvih pogleda i izbezumljenosti, a i narušene slike o njemu kao čovjeku kojem se nipošto ne bi mogla dopasti bilo kakva (a pogotovo strogo utegnuta i gola) žena, jer eto on je tradicionalista, njemu je i samozadovoljavanje nešto strašno, njegova žena treba da bude profinjena, ozbiljna, dobro vaspitana, majka njegove djece itd... Meni se ove dvije stvari nikako ne slažu.. Rekao je da je imao djevojku na kraju srednje s kojom se našao par puta i onda je ostavio jer se preselila u drugi grad, a on upisao fakultet još dalje. Bilo mu je mnogo stalo do nje, kako on to kaže (čak nekoliko puta naglašava!) mnogo ju je volio, ali je ubijedio sebe da mu to nije prioritet i posvetio se školovanju a poslije poslu i tako.. To mi je ispričao prije nekoliko dana nakon susreta sa njom. Ona radi u banci i išli smo do nje da se ja nešto raspitam, a ja nisam imala pojma da mu je to "bivša". Poslije je 100 puta ponavljao kako ne može da vjeruje kako mi se ona smiješla i bila prijateljski raspoložena prema meni a on je, eto, ostavio. On na njenom mjestu ne bi tako. Jer "on je negativac, on je taj koji je povrijedio!". Zaboljelo me je što sam osjetila žaljenje zbog toga. Onda sam se sjetila onog kada je on prekinuo i njegovog ponašanja pri tome; tada je imao neki sastanak koji je dobro prošao i stalno je ponavljao kako mu je godio taj "osjećaj moći" dok sam ga gledala u čudu. I onda je taj "osjećaj moći" prenio i na mene, jer se postavljao tako visoko i moćno kao da mi želi dokazati da je ON taj koji ostavlja i koji je kriv. I onda sada ovo ponašanje.... podizanje ega ili šta?! A to što sam ja rekla da sam bila s drugim i još nekoliko puta naglašavala isto, čak i poruku poslala pred njim, to k'o da Bog nije ni dao.... toliko ga je strah da ću ga prevariti, ili "ne daj Bože" pomisliti na drugog?!

Izvinjavam se na ovako dugom postu, vjerovatno ni meni više nisu sve na broju... Zaista bi me obradovalo da čujem vaše mišljenje o svemu ovome. Mislite li da se ovdje radi o nekom psihičkom problemu (brat mu boluje od šizofrenije)? Kakvo mišljenje imate o ovoj promjeni ponašanja? Bilo šta, biću veoma zahvalna... :(