Pozdrav zene i djevojke, imam jednu muku koju bi voljela podijeliti sa vama i cuti dobronamjerne savjete.
Sa deckom sam godinu i po, i od prvog dana je to veza na daljinu, zivimo 30 km jedan od drugoga, i iako ce se netko smijati sto ja to nazivam vezom na daljinu to je tako jer zbog obaveza i okolnosti ne mozemo se vidjeti kad pozelimo, ne mozemo pokucati jedan drugome na vrata kad je tesko. Ali da se izdrzati jer trenutno ne moze drugacije. Viđamo se 2 do 3 puta tjedno.
Ja planiram otici na faks ove godine u drugi grad, jos dalje, 50 km udaljen od njegovog grada, i moram biti iskrena da sam sve tuznija i sve manje sretna, jer zelim otici na faks a bojim se kako ce nasa veza izgledati ako se budemo morali viđati samo vikendom, vise nece biti onih iznenadnih viđanja usred tjedna, vec samo vikend. Vjerujem u nasu vezu i da smo dovoljno cvrsti ali jako se bojim nedostajanja i jako se bojim jos vece daljine. Nekako sama sebe tjesim i guram kad zavrsim faks jedina muka ce mi biti boja zavjesa u nasem novom zajednickom stanu. Slazem se sa onime "ako nesto vrijedi preci ce preko svih prepreka" ali posto mi je ovo novo buduce iskustvo moram biti iskrena da se bojim i strahujem.
Osoba sam koja se jako tesko prilagodava na promjene i strasno sam vezana za svog decka zbog nekih bolnih gubitaka prije u zivotu..
Eto zamolila bih za savjete i molim vas ne za osude jer mi je stvarno pomalo tesko zbog ovoga a ne mogu drzati u sebi.