Pozdrav! Zbunjena sam, nemam se kome obratiti za pomoć, samopouzdanje mi je na nuli, a u meni ni trunke životne radosti. 34 su mi godine, mužu 37, od toga smo 12 u braku. Imamo dijete u osnovnoj školi, živimo u malom mjestu u vlastitoj kući, oboje radimo i na prvi pogled mnogima izgleda kao idealna situacija. Ljudi misle da imamo sve, mnogi nam zavide a nemaju na čemu, jer ono što me boli i muči je hladnoća koja se uvukla u naš brak. Živimo jedno s drugim a ponašamo se kao slučajni prolaznici, komuniciramo samo o onim uobičajenim svakodnevnim stvarima, intimni odnosi bi bili više nego odlični da nisu tako rijetki. Ja sam osoba kojoj treba ljubavi i pažnje da u životu mogu funkcionirati na normalan način, svakodnevni dodiri i poljupci meni su poticaj da dajem sve od sebe na svim poljima jer sam tada najsretnija na svijetu i tada mogu usrećiti i druge, ali u naš se brak uvukla nervoza, sitne laži, stalna prebacivanja i kritiziranja. To me slomilo. Spas sam počela tražiti na chatu, više iz radoznalosti, da se nekome ispušem, razmijenim s nekim životne probleme, čujem savjete...ali chat je nešto sasvim drugo. Chat me u stvari doveo u jednu vezu sa potpunim strancem u koju sam se na svoje iznenađenje olako upustila. Nakon 10 mjeseci okončala sam tu vezu koja je bila uglavnom sexualnog tipa. U njoj sam uživala, ali puna grižnje savjesti odlučila sam ju privesti kraju. Bio je to ogroman pritisak na moju psihu. Promijenila sam se i postala čangrizava prema mužu, krivila i njega za svoje postupke, a njemu nije bilo jasno zašto se tako ponašam niti me ikada pitao šta mi je. Ne znam da li se uopće više volimo. Nakon poruke od svoga ljubavnika koliko u stvari vrijedim pogađa me što mi muž to nikada nije dao do znanja i ponovo sam se počela osjećati prazno bez ljubavnika, razmišljam i o razvodu, o životu bez muža koji me više ne usrećuje ni u čemu. Nemam podršku ni od koga, sama sam u svemu tome. Opet sam počela tražiti utjehu na chatu i opet se dopisujem mailom sa jednim mlađim oženjenim muškarcem. Sad se bojim same sebe, bojim se gdje će me to chatanje dovesti, ne znam u šta sam se uplela, postala sam totalna ovisnica o tome. Ne znam šta da radim. Pitam se da li sam više normalna, zašto uživam u nečemu nerealnom. Inače sam vrlo emotivna, topla osoba, spremna pomoći svima pa i na uštrb sebi, uvijek sam se cijelim svojim bićem davala za ljubav, za dijete, za kuću, za roditelje. Jesam pogriješila što sam napokon uzela nešto i za sebe, jesam li sebična zbog toga? Ne znam kako dalje, želim samo s nekim iskreno porazgovarati (s mužem ne mogu jer ako želim biti iskrena do kraja s njim tada bih mu morala reći i za moju tajnu vezu i za chat), želim dobiti ispravan savjet i samo želim opet biti sretna. Molim vas da mi pomognete da donesem ispravnu odluku u vezi mog daljnjeg života a da nikoga ne povrijedim. Hvala. Melissa