Pozdrav svima...stvari stoje ovako! U braku sam i imam dvoje djece. Prije mog muža imala sam dečka kojeg sam ostavila premda sam ga voljela kako se rijetko voli,ali pobjegla sam od njega od straha da ne budem povrijeđena,bili smo različiti ko nebo i zemlja i jednostavno danas ni sama neznam zašto ali pobjegla sam,upoznala mog sadašnjeg muža i za manje od godinu dana bila u braku. Vidjela sam u njemu nekakvo utočište pošto je i on htio obitelj a bila sam u kasnim dvadesetima. Svaki put kad sam pomislila na bivšeg,sama sebi bi rekla,proći će. S vremenom zavoljela sam svog muža ali kada su došla djeca,sve se promjenilo,jednostavno smo se udaljili,stalno se svađamo i ne vidim nikakav izlaz,nesretni smo oboje nemamo nikave odnose već dvije godine,svjesni smo oboje da nema djece da nebi više bili zajedno! Sa tim istim bivšem sam i dan danas u kontaktu dakle svih ovih 7 godina bi se tu i tamo čuli tipa kako si šta ima...ti su razgovori u principu brzo završavali jer nisam htjela razmišljati o ničemu. Ali u zadnje vrijeme su se ti razgovori proširili i pričamo o svemu,još uvijek je tu ona ista iskra kao nekad davno,jednostavno ništa nije nestalo kao da je jučer bilo. Suzdržavam se da ne napravim nekakvu glupost,pokušavam sa mužem razgovarati kako bi njega trgnula ali nema nikakvog pomaka. Tu su dvoje male djece. Šta da radim?