Pozdrav svima, neznam kome se izjadati, kome ispričati, pa evo pišem ovdje. Moja situacija je slijedeća, sa 16 godina upoznala sam dečka koji je imao 22 godine, bio je prava faca u gradu i pala sam na njega. Na početku je to bilo viđanje, hodanje, no onda je veza potrajala. Ja sam živjela sa svojima, on sa svojima, viđali smo se i to je to. Onda sam ja ostala trudna, njegova rekacija nije bila ništa posebno, ali nije se činio ni kao da to neželi. Ja sam i dalje živjela kod svojih, on kod svojih, i 2 mj. prije nego sam rodila došla sam kod njegovih. Kada se rodio sin, preselili smo u kuću njegove bake. Nakon godinu dana smo se vjenčali. Sada smo u braku, i ja jednostavno smatram da to neide tako više. On jako puno radi, jako je malo doma, putuje na posao 90 km u jednom pravcu, kada dođe doma umoran je, spava, leži, gleda tv. Njegova plaća je premala za nas troje, imamo za osnovno i to je to. Ja ne radim, naš grad je jad jadni i posla nema, nikakvog. Doma sam sa malim po cijele dane. Međutim, shvaćam da smo muž i ja jako različiti. On je flegma, njega nije briga za ništa, on kao da živi od danas do sutra i sve će se riješiti. Ja nisam takva, ja sam jako osjetljiva, i mene sve pogađa, ja npr. ako vidim da pelena neće biti do kraja mjeseca paničarim, ali on ne, on je mrtav hladan, i tako za sve, dug za telefon, dug za zdravstveno, hrt..meni kad dođe opomena vrištala bi od muke, ali njega to ne dira niti pokazuje kao da t planira riješiti.. Rijetko uopće razgovara samnom o bilo čemu, možda dnevno par rečenica, njemu se neide nikuda, neznam, kao da se ohladio od mene, kao da nismo muž i žena. Za njega nema šetnje, druženja, ničega..on dođe sa posla, legne, gleda tv, jede, pije kad je žedan, leži, leži..spava, ode na posao. Nikad ne pita kako sam ja, jel me što muči, neznam kako bi vam opisala, kao da smo dva cimera koji povremeno vode ljubav i to je to. Ja više nemam volje imati ništa sa njim, od svega toga, nemam jednostavno volje, i kad dođe do seksa molim se da završi što prije. Između nas je praznina velika. Neželim biti tu više, međutim ja nemam kuda, nemam posla, nemam smještaja, čak i da nađem posao imam duga banci za minus i ovrhe da nebi dobila plaću godinu dana. Bojim se, tj. jasno mi je da i kad bi otišla od njega, vjerojatno mi czss nebi dao dijete u tim uvjetima, jer praktički nemam ni kuda ni kako. Uz sve to njegovi su roditelji malo čudni, i sigurno bi ga nagovarali da mi uzme dijete, i stvara probleme. Grad je mali, pričalo bi se, moja mama stalno govori kako bi umrla od sramote da ja odem odavde, a je se ovdje osjećam kao luda. Uz sve to iako je hladan prema meni, kad spomenem da bi ja otišla, onda me grli, stišće, ljubi, pa si razmišljam jel ispravno to što ne želim biti ovdje. Dajte mi neki savjet, bilo kakav, bilo što mi recite, ja sam ovo morala podjeliti negdje jer mislim da ću se raspuknuti.