pozdrav :). malo sam na muci zadnjih dana. s dečkom sam skoro godinu. ne smijem reć da je savršen, ali teži savršenstvu. poseban je jer drži svoju filozofiju - izgorit za ljubav. dobar je, pažljiv, nježan, romantičan... ma sve što se može poželjet. ne mogu se ni na što žalit, jer se trudi oko svega. naravno, veza je prekrasna jer oboje ulažemo u nju maksimalno od sitnice do ogromne stvari. imamo dakako svoje ciljeve i ambicije, i međusobno se jako dobro poklapamo. sve smo to postigli razgovorom, razumijevanjem i skladom. ne svađamo se, jer smo naučili da nema potrebe iskaljivati bijes pa žaliti - jednostavno sjednemo, mirno se dogovorimo i to je to. drag je u svakom pogledu. oboje studiramo, i međusobno smo si podrška. zaista, smatram da imamo kvalitetnu i zdravu vezu. osim toga, nije tipični muškarac, jednostavan je i prilagodljiv i želi da žensko (to jest ja) uživam s njim u svakom pogledu. dakako, sve što dobijemo, uzvraćamo. dajemo od sebe 120%. međutim, zadnjih dana (par tjedana zapravo), malo se povukao. najprije nije htio razgovoarati dok ne riješi sam sa sobom. dala sam vremena i... iznenadila se. ugodno: jer je pristupio prvi i iznio problem na stol. i ono bitnije, na neki način neugodno za mene: osjetio je svećenički poziv. to me ubilo jer se na neki način dogodilo preko noći. oboje smo vjernici i živimo vjeru, zajednički i sve kako spada. i nisam mogla vjerovati da se to događa. odlučio je poći na duhovne vježbe, razgovore sa svećenicima... meni se srce kida. znam da ne smijem stajati na tom putu ako ga Gospodin poziva. odlučila sam biti mu najveća podrška kako god odlučio. volim ga dušom, tijelom, razumom... samo ne mogu vjerovat. imate li mi kakav savjet dat? hvala najljepša... :'(