Pozdrav. imam jedan veliki problem. suprug želi razvod braka, a svi razlzi koje navodi su neistiniti. Naime, suprug i ja zajedno smo osam godina, a ovaj mjesec imali smo 2. godišnjicu braka. Nemamo djece. Pokušat ću opisati našu vezu. Upoznali smo se prije 8 i pol godina. Nije to bila ljubav na prvi pogled, bar smoje strane...ljubav je došla kasnije. Dva mjeseca kasnije umro mu je tata, ostao je s mamom i dva mlađa brata, a tada još nije radio u struci i nikako nije mogao dobiti stalan posao, kao ni srednji brat, i u jednom trenutku skoro da i nisu imali prihoda. Ja sam u to vrijeme studirala i počela raditi. Što sam više radila, manje sam imala vremena i volje za učenje, te do danas nisam završila faks. Kroz cijelo vrijeme naše veze bilo je uspona i padova...sve smo na neki način riješili...bilo je raznih problema, a on je ponekad vidio trenutni izlaz u alkoholu...i to smo prebrodili. Najveći problem je bio što je oca izgubio kad mu je bio najpotrebniji, i morao je postati glava obitelji. I danas kad se bliži godišnjica smrti njegovog oca...njegovo ponašanje se mjenja. Kroz to vrijeme upao je i u financijske probleme koji su se nagomilali. Odlučili smo se oženiti, imali smo prekrasno vjenčanje. Inače su nas svi uvijek doživljavali kao prekrasan par koji se strašno voli...ljubav smo zračili... i svi su s iščekivanjem očekivali datum našeg vjenčanja. Kad smo razmišljali gdje ćemo živjeti, on je htio da kupimo neku kuću koja se meni nije sviđala...nije bila ni baš u nekom stanju, bila je na selu, nedaleko njegove kuće...drvena. Moji su u gradu imali veliku kuću s velikom okućnicom, a obzirom je brat dobio svoj dio nasljedstva, meni je trebala pripasti kuća. jer je bio načelni dogovor da će ostati onom tko će se brinuti za roditelje. Kad smo razgovarali, odluka je pala da živim ipak kod mojih i uredimo si potkrovlje...svoj stan. On je digao veliki kredit, a moji su tad odlučili da ne dolazi u obzir da uređujemo potkrovlje jer time se potpuno odvajamo i sigurno se nećemo brinuti za njih. Kasnije je dogovoreno, da nam dozvole da uredimo kat, a oni da se presele u prizemlje, ali da mi ne radimo na katu kuhinju, nego da nam kuhinja bude zajednička. Napravili smo kardinalnu pogrešku...pristali smo na to. Ja nisam željela vjerovati da će stvarno suživot biti nemoguć. Vjerovala sam da ćemo se svi uspjeti prilagoditi jedni drugima, a on nije bio dovoljno jak da me natjera da pogledamo neku drugu kuću negdje ili stan. Prepustili smo vremenu da se problemi sami rješavaju. On je stalno pričao da bi dijete. Ja sam stalno odgađala da imamo dijete dok ne uredimo životni prostor. Ove godine počela sam razmišljati o tome i rekla mu to, ali sada se on povukao. Komunikacija između nas s vremenom se svela na banalne razgovore, a o problemima koji su nas tištili nije se razgovaralo. Koliko god sam ja željela da pričamo i molila ga, on se sve više zatvarao u sebe i počeli smo se udaljavati. Ove godine dogodila se kulminacija problema...u pola sata smo se spakirali i otišli u neizvjesnost. Sve se poklopilo s Uskrsom tako da smo blagdan proveli loše svi skupa. Otišli smo u jedan stan, jako loš, vlažan, nakon 2 mjeseca našli drugi stan, bolji, ali i skuplji, polako počeli dovoditi život u normalu. A sada sam ja u stanu ostala sama jer je on otišao, uz hrpu ružnih riječi kojima me htio toliko povrijediti da ga jednostavno zamrzim i potpuno odbacim, što ja ne mogu jer ga bez obzira na to previše volim. Navodi sve neke bezvezne razloge koji nisu temelj za razvod braka...ljudi rješavaju i gore situacije. S nikim ne želi razgovarati, ni od prijatelja ni s mamom. Našli smo se jedan dan...da razgovaramo...došao je razgovarati, ali je imao već složenu priču, da je sad za sve prekasno, da sam ja prekasno prihvatila neke stvari i da ne vjeruje da se išta u budućnosti može promjeniti. S druge strane me molio da mu pomognem da se izvuče iz financijske krize jer uskoro neće imati gdje biti jer tamo gdje je sad ne može ostati, a nema kamo otići. U svemu skupa i cijela njegova obitelj mene podržava u nastojanju da spasimo brak. na kraju je rekao da će razmisliti o svemu i da mu treba vremena. I dalje mi ne želi reći koji su pravi razlozi. Predložila sam da zajedno potražimo pomoć bračnog savjetnika, no ne želi ni čuti da se netko ¨petlja¨ u naše probleme. Odlučila sam mu dati vremena. Vjerujem u instituciju braka i ako se potrudiomo i jedno i drugo da možemo ovo prebroditi. Imamo trideset godina. Ne znam što da radim. Rekao je da će razmisliti do kraja ovog mjeseca. Sa strepnjom iščekujem taj dan. Po svemu što govori najveći su problem moji roditelji. A ja sam zbog toga svega komunikaciju s njima svela na minimum. Ne krivim ih, al znam da ga nisu nikad voljeli. Nisu to govorili, ali su svojim ponašanjem to pokazivali nesvjesno. Mene danas pokušavaju sa svime i svačime ucjeniti da se vratim kući, al ja to ne želim i neću popustiti i ne želim odustati od svog braka. prema zadnjem našem razgovoru telefonskomn on i dalje misli da se ne isplati ni pokušavati spasiti brak...a ja ga još uvjek previše volim. Molim za pomoć jer više ne znam što da radim. Isprika što je pitanje ovako dugačko.