Poštovanje drage dame!

Imam 25 godina. Visoko sam obrazovana. Nemam dečka, nisam nikada bila u vezi (par simpatija). Ne znam, ali ja njima ne vjerujem. Nemam ništa protiv njih.Moja obitelj i rodbina vrše pritisak na mene tako da žele da nađem nekoga. Već duže vrijem sam na HZZ-u, te sam i dosta u depresivnom stanju.. U obitelji sam prošla dosta ružnih situacija, tako da se divim mojoj mami kako je sve to izdržala. Vidim kako je otac ponižava, svašta joj govori, ali Hvala Bogu izdržala je. Plus, vidim da muškarci šaraju sa strane (u mojoj okolini, kako dečki, tako i muževi), a isto tako na portalu pročitam svašta tako da se zgrozim. Naplačem se dosta..Djevica sam te bih željela da to ostane do braka (iako u muškarčevu vjernost ne vjerujem, te mislim da danas sutra ne bih mogla svašta izdržati). Imam 25 godina, ali ranjiva sam i svašta sam proživila i nemam snage za dalje. Vjerujem da bi mi dragi Bog dao snage u svim poteškoćama i da svatko nosi svoj križ ali ne mogu više.. Oblaćena sam i od rodbine koja omalovažava mene kao pojam i sve moje uspjehe. Ja bih znala tako vjerovati ljudima pa se zgrzim kada me gaze. Više nikome ne vjerujem.. Istina je da ja ne volim alokohol, minice i tako, jer sam sramežljiva i marljiva što je smetalo mojim "prijateljicama" koje su me sve do jedne gazile na najgori način, podmukli. A ja sam im uvijek pomagal 100%, tješila ih, vjerovala im. Kako ću onda vjerovati ikome drugome, dečku?? Samo plačem i razočarana sam. Ja podržavam svakoga, a eto kako drugi blate mene. Voljela bih ići u stranu zemlju raditi, te pomoći svojima ali mi ne daju.. Pred zidom sam. Hvala vam na razumijevanju.