Poštovani,

prije 3 godine završila je teška, jednogodišnja drama mog života. Moj muž je preko interneta upoznao ženu s kojom je bio u vezi mjesecima... bilo je strašno teško. S dvoje male djece koja su puno osjetila i koju sam zapustila... Venula, sam, plakala, patila, izgubila 8kg a da nisam ni skužila - dok roba nije počela padati s mene i dok me nisu drugi zabrinuto počeli gledati. Malo mi je skrivao, puno smo razgovarali, bili smo i na bračnoj terapiji, ja sam sama išla i psihologu. I sve je došlo vremenom na svoje. Danas sam sigurna da imam najbolji brak na svijetu: puno razgovaramo, mazimo se, poštujem ga, i on mene. Djeca su dobra, predobra, u školi je sve super, radim s njima i imaju super rezultate, uživam u njihovoj kreativnosti i potičem ih. Volim biti majka i vjerojatno sam zato i zapustila brak - priznajem, dok su bili mali uopće mi nije bilo do seksa, muž mije bio samo nužni privjesak. A on je definitivno bio premlad i nezreo za roditeljstvo. A sad!!! Uživa s klincima. Vrijeme provodimo kvalitetno. Mislim da sam i ja zrelija, zahtjevnija za sebe u tjelesnom smislu. Sjajno funkcioniramo, trebam ga, ma luda sam za njim, čaroban intimni život. Ljudi me poznaju kao optimistu, što mi je vjerojatno i pomoglo da se izborim za ovo što danas imam - jer sam vjerovala u nas!!! Ali ja još uvijek imam crne dane, motaju mi se crne misli, razmišljam o toj ženi... ma grozno. Ona živi u kvartu, nikad ju nisam vidjela. I zašto mene boli što ona zna mene i moju djecu a ja nju ne? Zašto me to toliko zaokuplja. A ne želim ju vidjeti jer joj broj mobitela neću cijeli život zaboraviti, ne želim ni njenu facu u svojim mislima. Zašto me to ne popusti? Ponekad, kad se nađem u situacijama koje me podsjećaju na teške trenutke... totalno potonem. Kao da imam PTSP, Emotivno se vratim u to vrijeme. I inače sam dosta nesigurna, kaže psihologica na Rebru: neasertivna. Svašta sam sad nadrobila, misli su mi zbrkane. Samo želim prestati misliti na tu osobu i na ta ružna vremena...