Poštovani! Od jučerašnjeg dana u teškoj sam dvojbi. Naime, u braku sam 5 godina, sin će napuniti četiri godine, a kćerkica će sada godinu i četiri mjeseca. Moj suprug je emotivno nestabilna osoba, vrlo težak karakter, izrazito tvrdoglav, katkada i vrlo odsutan i emotivno hladan. Otkako sam rodila prvo dijete nezainteresiran je za pomoć u kući - nije se pretrgao pomoći mi oko brige za prvo dijete, a tako se nastavilo i s drugim djetetom. Sve je na mojim leđima, briga i njega oko djece, učestalo liječenje jer su oboje osjetljivi i slabijeg imuniteta, odgoj i sve ostalo što činimo za svoju djecu kako bi sutra stasali u sretne, zdrave i normalne osobe. Također, na meni je i briga oko održavanja kuće, odlazak u trgovinu, kupovina odjeće i obuće - sve te stvari moj suprug prepušta olako meni. Sam se pred prijateljima pohvalio kako jedva može nabrojati na prste koliko se puta ustao noću podignuti i umiriti zaplakano dijete. Svaku trudnoću, drugu i riskantnu, prolazila sam sama bez njegovog prisustva i podrške. Sve ove godine doslovce sam zarobljenica kuće i brige oko djece. Nisam nigdje izlazila osim kad su u pitanju bile obveze, a i to sam obavljala trčeći i žureći kući ako bih našla nekoga tko bih ih kraće vrijeme pričuvao. Suprug svo vrijeme obitava kod svojih kući uz izliku kako to radi jer se nisam htjela preseliti njegovima, a to bi nas kao motiviralo da se odvojimo sami i počnemo kućiti. Glavninu vremena je bio naspavan, sit, a nerijetko pođe i noćariti sa svojim društvom. Ja sam već davno pukla na njega zbog toga i milijun puta mu spočitala da ne može biti sve na mojim leđima. Odnos nam nije najbajniji - živimo u odvojenim svijetovima. U međuvremenu sam opet počela raditi (radim na inače vrlo stresnom i slabo plaćenom mjestu i razmišljala sam kako bi nakon povratka s drugog porodiljnog trebala tražiti nešto novo), a prošle godine otkrila da ću do kraja života bolovati od teže kronične bolesti koja mi i inače otežava svakodnevne obveze. Na leđima imam i brigu oko starih roditelja. Ovu zimu bih trebala ići i na operativni zahvat na venama nogu jer prijeti opasnost da mi se sve oštete i cirkulacija potpuno poremeti. Sa starijim djetetom trebam uz još sve to proći kroz terapiju sa dječjim psihologom. U podstanarima sam, plaćama visoku najamninu, imam kredit na plećima i visoke troškove. Uz sve to, jučer sam otkrila da sam ponovno trudna, a danas mi je osim testa to potvrdio i ginekolog. Na mukama sam. Imam dva tjedna da odlučim što ću dalje. A već mi se sada plače ako pomislim da ću se odreći djeteta. Znam da djeluje glupo što sam u cijeloj ovoj situaciji ostala noseća. Razumijem se u sve kontraceptive, ali zbog moje kronične bolesti liječnik mi je preporučio izračun plodnih dana kao jedinu preostalu metodu. Zbog bolesti došlo mi je i do poremećaja menstrualnog ciklusa. Sa suprugom sam imala odnose u trenucima nazovi harmonije - nadala sam se da će razmijenjena nježnost ohladiti malo njegovu usijanu glavu i da ću ga bar malo opet približiti sebi. Nedostajalo mi je i ljubavi i nježnosti i pažnje u svim onim danima osamljenosti i njegove odsutnosti. Razgovarala sam i s njim oko prekida trudnoće, on kaže da se protivi tomu, ali ako misli da smatram da će to biti bolje radi moga zdravlja da učinim onako kako mislim da je najbolje. Na razmeđi sam razuma i osjećaja. Razum mi govori da ću opet proći s malom tek novorođenom bebom sve sama - sve one početne strahove, fizički i psihički umor, sad uz sve to sa još dvoje male djece za koje ću također morati naći vremena. Razum mi govori i da više nisam dobrog zdravlja i da mi se uslijed fizičkih napora stanje može pogoršati. I tko će onda brinuti za moju djecu? Razum mi govori da ću ostatak života provesti kao zarobljenica djece, između četiri zida, rastrgana među obvezama. Razum mi govori kako možda ni ova trudnoća neće biti laka, a možda ni porod (na zadnjem sam pala u nesvijest usllijed preosjetljivosti na drip). Razum mi govori kako će moj suprug obećati kako će biti više uz mene i djecu, a znam da to tako neće biti, jer tako je obećao i pred drugi porod, a nastavio je živjeti svojim životom. I još puno, puno toga. A osjećaji kažu: mama si, u tebi je život, ti voliš to dijete, kako ćeš se osjećati ako ga se odrekneš? I suze krenu... Preda mnom su dva tjedna paklenih muka :( Toliko imam vremena za odluku. A vaga preteže na ratio. Nisam ovo napisala kako bih na osnovu savjeta donijela odluku. Napisala sam ovo više da bih ponovno sve pročitala što me čeka kad rodim i što ću opet sve proći sama, da na neki način osvijestim konzekvence moje odluke "za i protiv djeteta". Osjećam se strašno što na neki način uključujem razum - najviše bih voljela kada situacija ne bi bila ovakva i kada bih se odluci da zadržim trudnoći prepustila čistim srcem, punim majčinske ljubavi, bez straha i panike, da zračim srećom kao svaka žena koja je sretna što će na svijet donijeti još jedno dijete. Voljela bih da sam u takvoj situaciji.