Molim Vas nepristrano mišljenje o mojoj situaciji. Oboje smo prešli 30-tu, radimo, imamo svoju kuću. U braku skoro 4 godine. Međutim, ovo nije niti brak niti život. Od prvog dana tempo određuje suprug, a onda to izgleda ovako, nakon posla ide svojim roditeljima, gdje ostaje do navečer, tamo jede, tušira se, obavlja poslove oko kuće (košnja trave, spremanje drva...), tamo mu dolaze nećaci pa i s njima provodi vrijeme. Naš doma za druge ne postoji osim za nas dvoje, i to za gledanje tv-a kasno u noć i spavanje. Njegova plaća je njegova svojina, ništa nije u ovim godinama braka investirao, kupio a da je zajedničke naravi. Kuća je moj problem, od kupovanja namirnica, odjeće, plaćanje računa,do uređenja.Ja dogovaram poslove s majstorima, plaćam ih, a njega nema doma. Niti ne sudjeluje u odlukama jer njega to i ne zanima kad gotovo i ne živi s menom. Jedno vrijeme je kategorički odbijao imati dijete,jer je smatrao da će se rastati od mene, pa da dijete ne pati. U međuvremenu je kupi zemljište za vikendicu, te sve prepisao na svoje roditelje.Kad dođe vikend već je u 7 kod svojih, vraća se na večer... Sada smo 5 mjeseci odvojeni, tj. on se odselio. Pokušava stupit u kontakt, međutim, na stari način života ne mogu pristati, preteško je, previše me to slomilo ovih godina i psihički i fizički, tražila sam i liječničku pomoć prošlo proljeće.On ne želi živjet normalnije, jer njemu je ovako sasvim ok. Nekako sada kad je sve to zbilja dokazano da među nama nema komunikacije, da on ne želi život u dvoje, te da se i ne trudi pokušat živjet svoj život, ja ne vidim izlaz osim rastavu. Eventualno odlazak kod bračnog savjetnika, ali godine su učinile svoje da mu ne vjerujem u ništa, te ne vidim oslonac ni podršku ni u čemu. Jel ima još nešto što mogu pokušat,il je sve rečeno i učinjeno? Hvala na svakom odgovoru.