Lipe moje! Treban vas. U subotu san sa prijama i psom izašla malo vanka.Kava i razgovori su ono šta san trebala nakon svih problema, rastave i suza. U posljednje vrime san se nekako vratila u normalu. Živim jedan novi život. Dok smo sidile na kavi naišli su neki dečkići koje nisam poznavala i koji su se odmah svalili na jadnog Rokija i na jednu od prija koja ih je znala i upoznala me sa svima, te su nam se oni spontano pridružili na kavu. Dok san se rukovala s jednim prošli su me trnci. Pošto je sjedio pored mene pričali smo. U pola priče je Roki cvilio i morala san s njim u park.Ali dečkić je išao samnom pa smo i dalje pričali. Osjetila sam neku dozu privlačnosti. Ne znan kako da to opišem. Pošto je on sa Paga dečki su morali požuriti na trajekt, i ostavio mi je broj mobitela. Nakon toga sam saznala sve o njemu, kako je on dobar, ozbiljan, odgovoran... Prije su mi rekle da mu se javim i da bismo bili baš sladak par, ja ne znan šta da radin. Poruka ili poziv ili ništa? Ja osobno sad nisan spremna za veze, a iz prijine priče san zaključila da on to traži.I još plus sve to on je mlađi dvi godine od mene. Za vezu nisan spremna. Bojim se opet biti povrijeđena, prevarena. Kad mislin na njega lipo mi je, smješkam se. Pomutija mi je misli. S druge strane mi treba netko. U nedjelju san shvatila da mi nedostaju poljupci i sve nježnosti koje sad neman. I pokraj svega tu je još selo od mog otoka. U 28 godini života san i ne znan šta da radim. Što biste vi na mom mistu učinile? Hvala vam