Lijep pozdrav. Ovako...moja situacija u braku me u zadnje vrijme dovodi do ludila. Nije mi normalno to što me suprug sputava u izražavnju pred drugim ljudima. Radi to pogledom koji mi pokazuje da sam nešto krivo rekla ili ispričala. U stvari to nije ništa krivo nego njemu ne odgovara kako sam to interpretirala. On nerado razgovara o nekim privatnim događajima (čak ih se stidi reći ukoliko nam se dogodilo nešto neugodno), a ja ipak smatram da to nije toliko loše da bi morali o tome šutjeti pa sve to nekako okrenem na šalu. Normalno da sam s nekim ljudima otvorenija ali ne pričam svakome svašta. Njemu čak smeta da i s roditeljima razgovaram o nama, o djetetu šta mu se dogoilo u školi itd. Svaki put mi to prigovori kad dođemo kući i napravi nepotrebnu svađu. On očito želi da mu ja čitam mislim i da sve ispričam onako kako si je on to posložio u glavi. Nekad me unaprijed upozori ako idemo negjde da ne ispričam ovo ili ono. To me dodatno opterećuje jer se onda ne mogu opustiti i ponašati upravo onako kakva jesam. Prije sam bila zatvorenija u društvu i dan danas sam dosta tiha i ne pričam gluposti da bi me morao stišavati. S godinama sam se ipak malo opustila i dolazim u društvu do izražaja jer valjda s određenim iskustvom uvijek imaš nešto za podijeliti. On bi sve ostavio unutar naša četiri zida. U zadnje se vrijeme počeo isto ponašati i prema djetetu. Ne dopusti mu da napravi zadaću po svom nego mu on mora uvijek nešto nadodati i preokrenuti. Maloj to smeta i ljuti se. Isto ju uči da ne smije negdje nešto ispričati ili da kaže drugačije što onda ispada da mora lagati. Stvarno ga ne razumijem. Razumijete li ga vi? Zašto to radi? Zašto nas ne pusti da se normalno ponašamo? Želi li nas možda pretvoriti u svog klona? Malo iritantno zvučim ali ovo me guši.