Kad ljubav potpuno obostrano nestane nakon 16 zajedničkih godina ima li smisla živjeti u takvom braku? Zbog djece da, ali zbog nekog svog mira, emotivnog neispunjenja i nezadovoljstva, praznine u srcu i duši mislim da ne. Šta mislite vi? Jesam li sebična ako sebe u ovom slučaju stavim na prvo mjesto (ispred djece) i napravim ono što smatram da je najbolje za mene? Help