jednostavno moram ovo podijeliti s nekim,moram negdje istresti te sve negativne emocije...puno je tu stvari u pitanju.. za početak,moj dečko i ja u vezi smo već više od 3 god. i u zadnje vrijeme zbilja plane na svaku sitnicu i onda izbije svađa... uvijek sam ja ta koja daje više... sad u zadnje vrijeme to jako primječujem... uvijek ja sve moram platiti...jer on nikada nema...a i već se očito navikao da ću ja uvijek sve rješiti,iako radi,no kaže da mu je sve to za školarinu.. ja njega pozivam k sebi..i da nemamo taj moj stančić ne znam kako bi se snalazili... kad se i posvađamo ja moram trčati oko njega...dok je njemu svejedno...iako kaže da nije.. u zadnje vrijeme stalno govori kako je umoran..i stalno se na nešto žali..ja više ne znam kako da na to reagiram...neku večer smo se našli i uskoro mu je rođendan..i već je bilo dogovoreno da će doći k meni i da ću mu prirediti malo iznenađenje... a sad odjednom on taj dan radi,ima trening i kasnije planira počastit frendove...ja tu nigdje nisam bila spomenuta..i reagirala sam s pitanjem "kaj sa mnom?" na što je rakao "pa s tobom mogu poslje svega toga,ako želiš" i to onako potpuno ravnodušno..kao da mu je svejedno...ako ja želim?? pa da ne želim zar bih ga pozivala k sebi... ?!i onda smo se čak i lagano posvađali..tj. on je samo ušutio i rekao vidim da ti se to ne sviđa...naljutio se na mene.. a kako da mi se sviđa kad sve spomene za taj svoj rođendan,a mene izostavi? ja čak nisam ni rekla da mi se to ne sviđa,nego jednostavno nije mi u tom trenutku kako to sve misli spojiti i posao i trening i frendove....i mene... dobila sam osjećaj kao da sam mu ja nešto što mora,kao da će doć k meni samo zato što mora... nemam ja ništa protiv da on časti frendove..neka ih časti..a i u tome je stvar..za njih se uvijek ima počastit i ne znam kaj..a za mene ne znam kad je koju kunu potrošio..nije da patim na lovu,nisam sponzoruša..al sve govori i činjenica da mi za moj rođendan nije poklonio apsolutno ništa...no to je sada druga priča. i da tu večer kad smo se našli...ja sam morala voditi razgovor..on je samo odgovarao sa jednostavnim rečenicama... mislim shvaćam ja da je on umoran po ko zna koji put...ali kako da sve bude na mojim leđima?!?! jednostavno dajemu mu sve,apsolutno sve...i bojim se da se ne potrošim..jer ovakve me situacije ubijaju u pojam... otada cijelo vrijeme ne mogu o tome prestati razmišljati... i zbilja ne znam zašto se tako malo cijenim,a imam puno kvaliteta... i da volim ja njega i voli on mene,al to nekada ne pokazuje-to je i sam izjavio.... ima dana kad zbilja mislim da smo presretni i kako je sve u redu...i onda uvijek ovako nešto to sve poremeti... i onda se sjetim svih onih rečenica "nije on za tebe...,ti zaslužuješ boljeg"... ja ne mogu protiv sebe...volim ga svim srcem i u mojim očima ja vidim sve te mane...al svjedno volim i dajem..i tako u krug...al me pogodi kad uz sve to što mu dajem,on se ponekad ponaša potpuno nezainteresirano čak i bahato...